Il Primo libro della Judita in italiano. Problemi di traduzione poetica

Prevođenje teksta Judite na talijanski danas je moguće samo na najnižim razinama i jedino na način na koji se pristupa stranim pjesničkim ostvarenjima od kojih nas dijeli pet dugih stoljeća književne povijesti. Nije, naime, moguć ni fonetski kalk izvornika niti njegova pjesnička preradba u nekakvu krivotvorinu starinskoga stiha, rabeći jezik jednog drugog vremena. U prvome se slučaju fonički jaz među jezicima pokazuje nepremostivim; u drugome nedostaju vezani metrički oblici prikladni za njegovo sklanjanje. Ono čega nema ni u recentnoj ni u nešto starijoj talijanskoj književnoj tradiciji zapravo su prozodijski ekvivalenti koji bi bili istorodni s kvartinom dvostruko rimovanih dvanaesteraca koji imaju rimu i u sredini stiha, a ta kvaliteta tvori bit tekstualne arhitekture Marulićevog djela. Za tu svrhu ne mogu poslužiti ni kvartine dvostrukih monorimnih sedmeraca, niti distisi dvostrukih sedmeraca s parnim srokom iz didaktičke tradicije trinaestoga stoljeća, niti metri junačkog epa, bilo onoga profanog ili sakralnog (Danteova tercina, ottava rima, nerimovani jedanaesterac), a niti sestine dvostrukih šesteraca, s cezurom u sredini, što se pojavljuju u zborovima Manzonijevih Adelchi. Povratak na tu metriku pobudio bi dojam nepodnošljiva anakronizma u čitatelja dvadesetoga stoljeća, naviknutog da signale poetičnosti nekoga teksta prepoznaje u odlikama koje nemaju nikakve veze s tradicijski kodificiranim stihom. Usto, tako bi nastalo autonomno djelo različito od izvornika. Iz svih tih razloga moj pokušaj rekonstrukcije izvornika bio je tek svojevrsna elementarna transkripcija njegova temeljnog pjesničkog koda. Ograničila sam se na jednostavnu transpoziciju koja, ako i ne jamči pravi epski ton, jamči barem napet i neprekinut pripovjedački tijek, kojim se ovaj na neki način dočarava. Nisam se držala ni jedne krute prozodijske sheme. Uklanjanjem sroka s kraja i sredine stiha, rastvaranjem strofičke organizacije, raskidanjem stihovne ulančanosti staru sam pravilnost metričkog signala zamijenila umjerenom slobodom onoga ritmičkog. Međusobno sam sparivala raznolike polustihove, nastojeći naznačiti unutarnje odmore, kao minimalno sredstvo za proizvodnju prave mono-tonije i potrebne održivosti dugoga stiha, koji sam stalno nastojala ostvariti, istovremeno pazeći da se odviše ne primiče prozi, te poštujući zahtjeve prevodilačkog prenošenja. Moj standardni stih - dugi stih sačinjen od dva kratka stiha zabilježena u talijanskoj književnoj tradiciji, s jednom cezurom - nije mi, dakako, dopustio zvučne vibracije Marulićeve kvartine, ali mi je ipak omogućio beskonačan broj tonalnih mutacija unutar bitnog melodijskog jedinstva. U tekstu iznosim obrazloženja prevodilačkog postupka koji sam slijedila, analizirajući na uzorcima različite tekstovne razine (posebno leksik i pjesničku sintaksu) na kojima sam bila prisiljena intervenirati kako bih ostala vjerna izvorniku i istovremeno mu pridala pjesnički izričaj sukladan suvremenom talijanskom jeziku, na koji sam ga pokušala prevesti