Sveta i profana ljubav u Marulićevim hrvatskim pjesmama

Iz raščlambe ljubavne tematike u Marulićevim hrvatskim pjesmama proizlazi da je ljubav koja se izrijekom predočuje u Juditi i Suzani nadasve Božja ljubav, caritas. Stoga je potrebno dijelom modificirati dosadašnje pretežito “domoljubno” čitanje Judite te proširiti raščlambu ljubavne tematike, u kojoj su se dosad uglavnom tražili petrarkistički elementi. U Marulićevoj viziji Judita i Suzana jesu hipostaze duše koja nastoji očuvati unutarnje jedinstvo s Bogom. Takvoj ljubavi suprotstavljena je žudnja, personificirana u Holofernu i starcima. U ljubavi i uzajamnoj dobrohotnosti koja se očituje između Marulićevih likova i Boga razaznaje se zajedništvo koje se ostvaruje kao prijateljstvo. Duhovna snaga i radost kojom zrače Judita, Suzana, pa i Joakim, neodvojiva je od njihove ljubavi za bližnjega, učinci koje se mogu raščlaniti u skladu s učenjem Tome Akvinskoga. Iz ovih opažaja slijedi da i domoljublje u Juditi možemo promatrati ne samo kao objektivnu činjenicu (koja je u dramatičnoj povijesnoj korelaciji s položajemMarulićeva Splita), nego i kao manifestaciju bogoslovne, više nego građanske, kreposti. Za Marulića je nezamislivo da bi pomirio božansku i zemaljsku ljubav na moralnoj razini (bonum), ali on to pomirenje postiže na estetskoj razini (pulchrum). U njegovim stihovima (Judita, 1111-1113; Suzana, 47-48) otkriva se identifikacija pojmova pulchrum i bonum, kao različitih formi iste supstancije, što pjesniku omogućuje da tjelesnu ljepotu oslobodi ontološkog negativiteta. Očiti autorski užitak s kojim se ta operacija provodi vidljiv je u opisima Juditina ređenja, vojskeu pokretu, životinjskog i prirodnog svijeta. Vrhunac je toga postupka opis vrta u Suzani. Tako iza svete ljubavi, istaknute u prvi plan, otkrivamo kako se oblikuje diskretniji, ali za nas ne manje važan govor o profanoj ljubavi kojoj objekt želje nije žena novoplatonovaca, nego pisanje samo