Marulićeva Davidijada i kasnoantički kršćanski epičari

Jezična analiza Marulićeve Davidijade pokazuje da se u njoj susreću brojni izrazi karakteristični za latinsku kršćansku poeziju. Za dobar dio versifikacijskih posuđenica može se utvrditi točan izvor. Velik dio fiksnih formula potječe iz pjesnika koji su parafrazirali Stari zavjet: Drakoncija (De laudibus dei), Ciprijana Gala (Heptateuchus), nešto rjeđe iz Avita (De spiritualis historiae gestis). Od autora koji su za predložak uzeli Novi zavjet, u Davidijadi su najvidljivije zastupljeni kanonski autori Juvenko (Evangeliorum libri), Sedulije (Carmen Paschale) i Arator (De actibus apostolorum). Marulićevi stihovi otkrivaju pomnu lektiru i niza kršćanskih pjesnika izvan žanrovske vertikale, kao što su Prudencije, Paulin iz Nole, Paulin iz Périgueuxa, Sidonije Apolinar. Pomnije ispitivanje stihotvornih rješenja pokazuje da se na toj razini Davidijada samo uvjetno može nazvati vergilijanskim epom. Od sedam najkorištenijih klauzula u Davidijadi samo dvije potječu iz Eneide. Uz Vergilija, u Marulićevim stihovima odjekuju i svi drugi veliki rimski epičari (Lukrecije, Lukan, Stacije, Valerije Flak, Silije Italik, Klaudijan), satiričari poput Juvenala i Perzija, elegijski pjesnici kao što su Tibul, Propercije i Ovidije. Takav zaključak dodatno osnažuje analiza pripovjedne dimenzije Davidijade. Marulićev pripovjedač često intervenira u priču, ne mareći za to što na taj način grubo narušava iluziju autonomnosti fikcionalnoga svijeta. Među takvim agresivnim pripovjednim postupcima osobito se ističu opetovane polemične invokacije, komentari u obliku sentencija, usklici, retorička pitanja, egzegetički dodaci, apostrofe likova ili čitalaca. Takav pristup pripovjednoj zadaći pokazuje kako za Marulića — nasuprot dominanti antičke poganske epike — pripovijedanje nije samo svrhovit cilj. Razmrvljena naracija, pod snažnim utjecajem homiletičke literature, karakteristična je upravo za novozavjetne epičare. Linearno pripovijedanje, bez ozbiljnijega zavirivanja u svijest likova, bez likova u funkciji pripovjedača, jasno pokazuje da Vergilije nije bio Marulićev ekskluzivni žanrovski mentor. U oblikovanju priče Marulić je veći dužnik Juvenkov, Sedulijev ili Aratorov nego Vergilijev