Sullo status linguistico dellʹistrioto medievale

U ovom članku autor raspravlja o statusu najstarijeg istriotskog (naziva ga pulski) do otprilike god. 1500 u svjetlu vlastitog modela, zvanog "relativistička lingvistika". Dok su neki lingvisti smatrali taj autohtoni romanski idiom jugozapadne Istre posebnim romanskim jezikom a drugi vidjeli u njemu dijalekt nekog drugog jezika (furlanskog, dalmatskog ili talijanskog), autor drži da binarna opozicija: jezik- dijalekt, karakteristična za svaku diglosiju, nije dovoljna za taj teritoriju to doba, jer se njom ne može analizirati temama situacija zvana makrodiglosija. Središnji član svake makrodiglosije, tzv. "dijalekt", istodobno je jeziki dijalekt: hijerarhijski je podredjen jeziku pod čijim se "krovom" nalazi a nadredjen je svojim dijalektima (usp. engl. nazive: High Language - Middle Language - Low Language ili, skraceno: HL - ML - LL). Treba da vodimo računa ne samo o dijadama Gezik-dijalekt) nego i o trijadama Gezi k - "dijalekt" - dijalekt). U jugozapadnoj Istri postojala su u srednjem vijeku najmanje tri sklopa odnosa (ostavljamo nam jemo po strani ulogu latinskog jezika i romansko-slavenske odnose) ko je ponešto pojednostavljeno možemo ovako prikazati: ·1. HL Pulski (kasnije nazvan istriotski) LL Rovinjski, Vodnjanski itd. 2. HL Venecijanski ML Pulski (kasnije nazvan istriotski) LL Rovinjski, Vodnjanski itd. Najkasnije od sredine 16. st. dalje imamo ovaj sklop: 3. HL Talijanski (regijonalna podvarijanta) ML Venetski (regijonalna varijanta) LL Rovinjski, Vodnjanski, Pulski, itd. (koji nemaju "vlastitog" elaboriranog jezika, tzv. Ausbausprache). Taj skup znanost je kasnije prozvala istriotskim. Mutatis mutandis čini se da je u sjeverozapadnoj Istri postojao koparski romanski jezik ko ji je mnogo ranije "dijalektaliziran" odnosno dijalektaliziran. Autor upotrebljava naziv istroromanski kao nadredjen za grupu dvaju staroromanskih jezika Istre. Termini venecijanski i venetski nisu sinonimni jer se prvi odnosi na "mali" volgare d'Italia grada Venecije i najbliže okolice (il veneziano) a drugi na njegovu ekspandiranu formu, tj. "veliki" volgare d'Italia koji je "dijalektalizirao" i, kasnije, dijalektalizirao prvobitne 'autonomne' jezike Padove, Trevisa, Verona itd. (il venelo) da bi kasnije i sam bio "dijalektaliziran" sa strane firentinskog > talijanskog. U Istri su se upotrebljavale tzv. kolonijalne varijante venecijanskog odnosno venetskog. Prema torna, mišljenja po kojima bi istriotski u svojoj srednjovjekovnoj formi bio mletačkL(venecijanski odnosno venetski) dijalekt nemaju smisla za vrijeme dok je postojalo ML Pulski i o njima se može raspravljati istom na prijelazu iz drugog u treći sklop, tj. prije negoli se talijanski jeziku modemom smislu riječi počeo konstituirati. S gubitkom elaboracione komponente pulski se idiom prestao upotrebljavati kao komunikacij ono sredstvo istarskih Romana ko jima nije bio "materinski jezik", spao je na_ "rang" ostalih istriotskih govora i bio, kao i oni, duboko venecijaniziran, osobito u leksiku i u konsonantizmu. Talijanski dijalekt istriotski ne može bit dok god postoji, kao ML, venetski, koga je "stvorio" i koga "pokriva" elaborirani jezik zvan veneziano illustre.In questo saggio non intendo ricostruire la primafacies dell'istrioto (detto anche istroromanzo, IR) il che è almeno per ora impossibile (per mancanza di testi anteriori all'anno 1835 e per l'esigua mole di dati sicuri ottenuti in chiave comparativa e diacronica), ma formulare una nuova ipotesi sullo status degli idiomi tuttora esistenti, però profondamente venetizzati, di Rovigno, Dignano, Valle, Fasana, Gallesano e Sissario (Rovinj, Vodnjan, Bale, Fažana, Galižana, Šišan), e di quelli estintisi in un passato non molto lontano (peres. di Pola/Pula, Orsera/Vrsar), dai loro inizi fino all'anno 1500