Stiže li to novi jezik? Neka pitanja koja se tiču vokabulara glazbene semiotike

Music semiotics is a branch of music theory that has been particularly developing since the 1960s. As semiotics moved from general linguistics, structuralism and theory of communication to cognitive and psychological linguistics, as sources of understanding music cognition – that is, as it moved from “hard” to “soft” semiotics as Agawu calls them (1999: 154) – its vocabulary became strongly metaphoric and complex. At the same time, there was no strict convention concerning the usage of the vocabulary in question. In this paper, I will focus on some important interrelated issues of music semiotics vocabulary, such as the concept of meaning, and all rhetorical variations regarding this term in music. Special attention will be given to explanation of terminological issues of the two most prominent “languages” of music semiotics, that of Robert Hatten and Eero Tarasti.Glazbena semiotika grana je teorije glazbe koja se posebno razvijala od 1960-ih. Kako se semiotika odmaknula od opće lingvistike, strukturalizma i teorije komunikacije ka kognitivnoj znanosti i psiholingvistici, kao izvorima razumijevanja glazbene kognicije – tj. prelazeći iz „tvrdeˮ u „mekanuˮ semiotiku, kao što ih Agawu naziva (1999: 154) – njezin je vokabular postao izrazito metaforičan i složen. Istodobno, nije bilo stroge konvencije o upotrebi toga rječnika. U ovome su radu razmatrana neka međusobna i važna pitanja glazbene semiotike, kao što je koncept značenja i sve retoričke varijacije u vezi s tim pojmom u glazbi. Posebna je pozornost posvećena objašnjenju terminoloških pitanja dvaju najistaknutijih „jezikaˮ glazbene semiotike, Roberta Hattena i Eera Tarastija