COMMENTS ON THE UNDERSTANDING OF SOVEREIGNTY IN CROATIAN CONSTITUTION

Analizom normativnih pretpostavki Ustava Republike Hrvatske iz 1990. i njihovih formulacijskih izmjena 2000. kritički se preispituju neke odredbe o suverenitetu u Temeljnim odredbama. Pokazuje se da te odredbe, koje ili poistovjećuju državu i narod kao nositelje suvereniteta (1990.) ili ih utvrđuju kao dva subjekta vrhovne vlasti (2000.), podrazumijevaju stanovit pojam države (država sile) koji se u Europi institucionalizirao počevši od 15. stoljeća i zatim razvio u oblik države prava. Polazeći od iskustva Zapada kao kriterija vrednovanja naših ustavnih promjena autor ustvrđuje da je Ustav iz 1990. bio fokusiran oko rješavanja problema koje Europa počinje rješavati od 15. stoljeća (pravni mir i osobna sigurnost), dok su recentne ustavne promjene usredotočene na probleme što ih je Europa rješavala od 17. do 19. stoljeća (dioba vlasti, parlamentarizam). Treća i četvrta faza u razvoju moderne države, demokracija i socijalna država, još u nas nisu ozbiljno na dnevnom redu. Stoga autor zaključuje da Ustav u svojim temeljnim odredbama i vrijednostima, koje su ostale neizmijenjene, ne nudi pojmovno primjeren normativni okvir za ustanovljavanje demokratskog vladavinskog poretka.This is a critical analysis of the normative stipulations of the 1990 Constitution of the Republic of Croatia and their reformulations regarding certain provisions on sovereignty in the Basic provisions. The author shows that these provisions – which either identify the state and the people as the holders of sovereignty (1990) or envision them as the two subjects of sovereign power – imply a certain concept of the state (the state of power) which was first institutionalized in the 15th century and later evolved into a state of law. Taking the Western experience as the criterion for assessing Croatian constitutional changes, the author claims that the 1990 Constitution focused on resolving the issues that Europe tackled as far back as 15th century (legal peace and personal security), while the later additions focused on the problems that Europe dealt with between the 17th century and the 19th century (the division of power, parliamentarism). The third and the fourth phase in the development of the modern state, democracy and welfare state, are not on the Croatian agenda yet. The author concludes that in its fundamental provisions and values (which have remained unchanged), the Constitution does not offer a conceptually adequate normative framework for establishing a democratic polity