Pisma Ivane Brlić-Mažuranić Milanu Ševiću Od građe za enciklopediju do diferenciranja u književnom polju

In this study, the letters of Ivana Brlić-Mažuranić addressed to Milan Šević are published for the first time. From this material, it is clear that Milan Šević asked Ivana Brlić-Mažuranić for the letters of Jovan Jovanović Zmaj, and for her own biographical data, and that he planned to publish in Cyrillic script Croatian Tales of Long Ago, or some of her other literary writings. Šević`s view that children’s literature should be established on its own and become an independent fictional genre (Šević used to call it “differentiation”) obtained its approval in the creative work of Ivana Brlić-Mažuranić. The letters of Ivana Brlić-Mažuranić repeat facts and details noted earlier in her autobiography, treating her own poetry collection Slike [Images] (1912) in the same way in both sources (the letters and the autobiography). Her repeated insistence on the special status of this poetry collection suggests that she intended to position herself beyond children’s literature, i.e. to differentiate herself. Many spots in her “Autobiography” which speak of poetry support such a statement, as does the attestation of Želimir Mažuranić in his letters to Milan Šević that Croatian Tales of Long Ago is certainly not children’s literature, even though the tales may be read by children, too, and even though the book has educational value.Rad donosi dosad neobjavljena pisma Ivane Brlić-Mažuranić upućena Milanu Ševiću 1909. i 1924. godine. Iz pisama se vidi da je Milan Šević tražio od Ivane Brlić-Mažuranić pisma Jovana Jovanovića Zmaja, biografske podatke o njoj kao i da je želio objaviti ćirilično izdanje Priča iz davnine ili nekoga drugoga djela. Ševićeva namjera da se dječja književnost formira i osamostali (sam Šević koristi izraz „diferencijacija“) dobila je potvrdu u stvaralaštvu Ivane Brlić-Mažuranić. Pisma Ivane Brlić-Mažuranić ponavljaju činjenične detalje ranije zabilježene u autobiografiji i donose jednak odnos prema pjesničkoj zbirci Slike (1912.). Ponovno ustrajanje na posebnom statusu pjesničke zbirke otvara mogućnost uočavanja namjera Ivane Brlić-Mažuranić da se u književnom polju pozicionira i izvan dječje književnosti, odnosno da se diferencira od nje, o čem mogu posvjedočiti brojna mjesta iz Autobiografije na kojima se govori o poeziji, ali i ustrajanje Želimira Mažuranića u pismu Milanu Ševiću na tom da Priče iz davnine nikako nisu knjiga za djecu iako ju i djeca mogu čitati zato što ima odgojnu vrijednost