O usponu novoakutiranih *e i *o

The question is whether the reflex *iè, *uò of Stang’s law is distinct both from the reflex *é, *ó of the early retraction of the stress from final jers, as in Slovene nę́sǝl < *neslъ̀, gen.pl. gọ́r < *gorъ̀, and from *è, *ò that did not receive the stress as a result of an accent retraction, as in bòb < *bòbъ, dnò < *dъnò < *dъ̀no (Dybo’s law). It is clear that *ó and *uò remained distinct in Slovene. In Kajkavian, the reflex *iè, *uò of Stang’s law merged with the reflex *é, *ó of the early retraction of the stress from final jers, not with *è, *ò that had not received the stress as a result of an accent retraction. Here we find a distinction between *è, *ò and *iè, *uò in initial and medial syllables. In Štokavian, *iè and *uò lost their diphthongal element and merged with *è and *ò at an early stage. In Slovak, the distinction between *ò and *uò is reflected as o versus ô while the distinction between *iè and *é is maintained as e versus ie. The long vowel in Czech kůň, Slovak kôň did not arise phonetically but was adopted from the case forms where the accent had been retracted in accordance with Stang’s law. Slovak ô is also the phonetic reflex of long falling *ȏ after a labial consonant, where it had evidently been shortened to *uò. The late Proto-Slavic shortening of long falling vowels yielded *uò < *ȏ in Czech, later reflected as ů. The possessive pronouns *mojь, *tvojь, *svojь and the imperatives *(ne) bojь sę ‘(do not) fear’ and *stojь ‘stand’ have the reflex of *ó. Since Lithuanian normally uses uninflected màno, tàvo, sàvo in possessive constructions, I think that the PIE possessive forms were originally uninflected and that Slavic replaced these forms by *mo‑iH, *tuo‑iH, *suo‑iH, with stressed *‑iH, like Latin meī, tuī, suī. At a later stage, these forms became thematicized and adopted the inflection of the pronoun *jь. For the imperatives *stojь and *bojь sę we may reconstruct *stojì and *bojì with final stress, followed by loss of intervocalic *j and resyllabification.Pita se, je li odraz *iè, *uò koji je nastao Stangovim zakonom različit od odraza *é, *ó koji je nastao ranim povlačenjem naglaska s krajnjega poluglasa, kao u slovenskome nę́sǝl < *neslъ̀, gen.mn. gọ́r < *gorъ̀, i od *è, *ò koji nisu postali naglašeni kao posljedica povlačenja naglaska, kao u bòb < *bòbъ, dnò < *dъnò < *dъ̀no (Diboov zakon). Jasno je da su *ó i *uò ostali razlikovni u slovenskome jeziku. U kajkavskome narječju, odrazi *iè, *uò nastali Stangovim zakonom su se izjednačili s odrazima *é, *ó nastalim ranim povlačenjem naglaska s krajnjega poluglasa, a ne s *è, *ò koji nisu postali naglašeni kao posljedica povlačenja naglaska. Nalazimo razliku između *è, *ò i *iè, *uò u početnim i središnjim slogovima. U štokavskome narječju, *iè i *uò izgubili su dvoglasni dio i rano su izjednačeni s *è i *ò. U slovačkome jeziku, razlika između *ò i *uò se odražava kao razlika između o i ô, dok je razlika između *iè i *é sačuvana kao razlika između e i ie. Dugi samoglasnik koji nalazimo u češkome kůň i slovačkome kôň nije nastao fonetski nego je uveden iz padežnih oblika u kojima se naglasak povukao na korijen u skladu sa Stangovim zakonom. Slovačko ô također je fonetski odraz dugosilaznoga *ȏ u položaju iza labijalnoga suglasnika, gdje se očito skratilo u *uò. Kasno praslavensko kraćenje dugosilaznih samoglasnika dalo je *uò < *ȏ u češkome, što se poslije razvilo u ů. Posvojne zamjenice *mojь, *tvojь, *svojь i imperativi *(ne) bojь sę i *stojь imaju odraz *ó. Budući da se litavske posvojne zamnjenice màno, tàvo, sàvo ne sklanjaju u posvojnim konstrukcijama, smatram da se indoeuropski posvojni oblici izvorno nisu sklanjali i da ih je slavenski zamijenio s oblicima *mo‑iH, *tuo‑iH, *suo‑iH, s naglašenim *‑iH, kao u latinskome meī, tuī, suī. Kasnije, ovi oblici postali su tematizirani i dobili su sklonidbu zamjenice *jь. Za imperative *stojь i *bojь sę možemo rekonstruirati *stojì i *bojì s naglašenim dočetnim slogom, nakon čega je došlo do ispadanja međusamoglasničkoga *j i resilabifikacije