Prijetnja religijskog fundamentalizma i evropska imigracijska kriza: institucionalni transfer i socijalna recepcija

A significant part of the crisis of our contemporary European societies can be attributed to misplaced and abused religious zeal in various forms of religious fundamentalism, both domestically grown as well as imported and shared by immigrants to Europe from Third World countries. To deal with this complex phenomenon in the European environment, it is necessary to conceive the analysis of the presented issue into a sociological scheme based on three premises: (1) diagnosis of migration processes in the context of growing population movements in Europe, (2) identification of determinants and factors that cause these movements, as well as (3) a proposal to solve the current situation in the spirit of the social teaching of the Roman Catholic Church. Our paper is an attempt to interpret and compare the opinions of selected experts on this sensitive issue and, with the help of their opinions, to present some guiding ideas on a path to possible solutions to the current situation. We begin by describing the ideological deconstruction of the moral and cultural world as evidenced in the postmodern society, accompanied by processes of subjectivization and individualization, which acquired a societal context in Europe and North America in the 1960s. We then turn to exploring the context of religious change (from a theological-sociological perspective). The religiosity of postmodern man becomes a mixture of various correct, albeit often contradictory, discontinuous elements, involving a small dose of love for one’s neighbour, often taking the form of friendly affection and showing emotions towards animals and the external environment, ideologically correct psychology as well as parapsychology, supplemented by esoteric, occult and astrological notions, while staying open to the possibility of Eastern philosophies and sects. Islamic fundamentalism is seen as a reaction to this religious-cultural context that is perceived (by conservative Muslims and Christians alike) as hostile to traditional values, ideas about the world, and ideals. The context of contemporary Islam’s influence on the European religious landscape and culture is scrutinized in the next section of our article. In Europe, the number of Christians will fall from 74.5 percent to 65.2 percent between 2010 and 2050, while the number of non-believers (nones) will increase from 18.8 percent to 23.3 percent, and the number of Muslims will also almost double from 5.9 percent to 10.2 percent. The growth of Muslims in Europe will be affected by both birth rates and migration. A part of our critical analysis points to the self-destructive tendencies of some European elites and cultural influencers/policy makers. After outlining some forecasts and developments, and offering initial critical views on the transpiring phenomena, we move on to delineating possible solutions to this situation. Due to the complexity of the problem, there is no ready-made, simple way to handle this situation. While immigrants have always played in important role in the European history, a growing number of political scientists talk in particular about the internal protection of Europe, that is, the inevitability of protecting its constitutive, fundamental values and rights. If Europe is not to lose its face and cultural/moral fibre, it is important to uphold its constitutive values. This will not be possible without an intentional struggle to reinvent its moral and spiritual heritage with every new generation without forfeiting the fundamentals upon which our culture and civilization has been built. The concluding section of our article focuses on the Catholic Church’s position on this issue and its recent proposals for resolving the migration crisis. The Church teaches that state officials and others who profess Christianity but reject refugees are hypocrites because Jesus would accept these people should be balanced by a critical call to be aware that our obligation to love and care for our neighbor extends not only to the immigrants and their families but also to the families and individuals of the European host countries. Our fear of the Islamization of Christian Europe may be an indication that we Europeans have very little confidence in our own faith. Accordingly, we will not be able to preserve the Christian faith by living it secluded in our churches, but by presenting our Christian spirit – by accepting these refugees and by helping them in their concrete circumstances, and by engaging them (as well as our secular counterparts) publicly with due respect in an open-ended discourse of metanarratives.Značajan se dio krize naših suvremenih europskih društava može pripisati deplasiranom i zloupotrijebljenom vjerskom žaru u različitim oblicima religijskog fundamentalizma, kako domaćeg tako i uvezenog i dijeljenog od strane imigranta u Europu iz zemalja Trećeg svijeta. Za rješavanje ovog složenog fenomena u europskom okruženju potrebno je analizu prikazane problematike koncipirati u sociološku shemu temeljenu na tri premise: (1) dijagnozi migracijskih procesa u kontekstu rastućih kretanja stanovništva u Europi, (2) ) utvrđivanju odrednica i čimbenika koji uzrokuju ova kretanja, kao i (3) prijedlogu rješavanja postojećeg stanja u duhu socijalnog nauka Rimokatoličke crkve. Naš je rad pokušaj da se protumače i usporede mišljenja odabranih stručnjaka o ovoj osjetljivoj problematici te da uz pomoć njihovih mišljenja iznesemo neke ideje vodilje na putu do mogućih rješenja postojećeg stanja. Počinjemo s opisom ideološke dekonstrukcije moralnog i kulturnog svijeta koja se očituje u postmodernom društvu, praćenog procesima subjektivizacije i individualizacije, koji su u Europi i Sjevernoj Americi 1960–ih dobili društveni kontekst. Potom se okrećemo istraživanju konteksta vjerskih promjena (iz teološko-sociološke perspektive). Religioznost postmodernog čovjeka postaje mješavina raznih ispravnih, premda često kontradiktornih, diskontinuiranih elemenata, koji uključuju malu dozu ljubavi prema bližnjemu, često poprimajući oblik prijateljske naklonosti i ispoljavanja emocija prema životinjama i vanjskom okruženju, ideološki ispravne psihologije kao i parapsihologije, nadopunjene ezoterijskim, okultnim i astrološkim pojmovima, dok ona ostaje otvorena za mogućnosti istočnjačkih filozofija i sekti. Islamski se fundamentalizam doživljava kao reakcija na ovaj vjersko-kulturni kontekst koji se (i od strane konzervativnih muslimana i kršćana) percipira kao neprijateljski prema tradicionalnim vrijednostima, idejama o svijetu i idealima. Kontekst utjecaja suvremenog islama na europski vjerski krajolik i kulturu pomno se razmatraju u sljedećem odjeljku našeg članka. U Europi će broj kršćana pasti sa 74,5 posto na 65,2 posto između 2010. i 2050. godine, dok će se broj nevjerujućih (nedeklariranih) povećati sa 18,8 posto na 23,3 posto, a broj muslimana također će se gotovo udvostručiti s 5,9 posto na 10,2 posto. Na rast muslimana u Europi utjecat će i natalitet i migracije. Dio naše kritičke analize ukazuje na autodestruktivne tendencije nekih europskih elita i kulturnih utjecaja/ kreatora politike. Nakon što iznesemo neke prognoze i razvoje, te ponudimo početne kritičke poglede na događaje koji se događaju, prelazimo na ocrtavanje mogućih rješenja za ovu situaciju. Zbog složenosti problema ne postoji gotov, jednostavan način rješavanja ove situacije. Dok su imigranti oduvijek igrali važnu ulogu u europskoj povijesti, sve veći broj politologa posebno govori o unutarnjoj zaštiti Europe, odnosno o neizbježnosti zaštite njezinih konstitutivnih, temeljnih vrijednosti i prava. Da Europa ne izgubi svoj obraz i kulturno/moralno tkivo, važno je podržati svoje konstitutivne i fundamentalne vrijednosti. To neće biti moguće bez namjerne borbe da se sa svakom novom generacijom iznova osmisli svoje moralno i duhovno naslijeđe, a da se pritom ne izgube temelji na kojima je izgrađena naša kultura i civilizacija. Završni dio našeg članka usredotočuje se na stav Katoličke crkve o ovom pitanju i njezine nedavne prijedloge za rješavanje migracijske krize. Crkva uči da su državni dužnosnici i drugi koji ispovijedaju kršćanstvo ali odbacuju izbjeglice licemjeri jer bi Isus prihvatio te ljude, no taj stav valja uravnotežiti kritičkim pozivom da budemo svjesni da se naša obveza ljubavi i brige za bližnjega ne proteže samo na useljenike i njihove obitelji, veći i na obitelji i pojedince iz europskih zemalja domaćina. Naš strah od islamizacije kršćanske Europe može biti pokazatelj da mi Europljani imamo vrlo malo povjerenja u vlastitu vjeru. Sukladno tome, kršćansku vjeru nećemo moći sačuvati živeći je povučeno u svojim crkvama, nego predstavljanjem našeg kršćanskog duha – javnim prihvaćanjem tih izbjeglica i pomažući im u njihovim konkretnim okolnostima, te njihovim angažmanom (kao i naših svjetovnih parnjaka) uz dužno poštovanje u otvorenom diskursu metanarativa