Gostoljubivi zagrljaji – institucionalni imaginarij i ikonografija kuratorstva

One of the crucial changes that occurred in contemporary visual art in the twentieth century was the formation of an immense institutional platform with thousands of very different institutions that not only exhibit, house, and support contemporary art, but also directly commission it and produce it. This global network of institutions is run by contemporary art experts – which as a rule means curators, not artists. Curators are the ones who devise and administer programmes, who invite the public to participate in a varied and constant stream of events, and who guide the public using a complex discourse rich in metaphor and conceptual abstraction. The art system, therefore, not only allows but even demands that the curator, too, in keeping with the charismatic ideology of the art field, be as fully “consecrated” as possible and also that production relations be defined, not clearly as actual production relations, but rather as, for instance, the relations of hospitable hosting.Jedna od ključnih promjena koje su se dogodile u suvremenoj likovnoj umjetnosti u 20. stoljeću bila je stvaranje goleme institucionalne platforme s tisućama vrlo različitih institucija koje ne samo da pokazuju, čuvaju, i podupiru suvremenu umjetnost, nego je i izravno naručuju i produciraju. Ovu globalnu mrežu institucija vode stručnjaci za suvremenu umjetnost – što po pravilu znači kustosi, a ne umjetnici. Kustosi su oni koji osmišljavaju i upravljaju programima, koji pozivaju publiku da sudjeluje u raznovrsnom i konstantnom tijeku događaja te koji je usmjeravaju pomoću kompleksnog, metaforički bogatog i apstraktnoga konceptualnog diskursa. Umjetnički sustav, dakle, ne samo da dopušta nego, u skladu s karizmatičnom ideologijom umjetničkog polja, i zahtijeva da se u najvećoj mogućoj mjeri posvećuje i kustosa te da se proizvodni odnosi ne definiraju kao stvarni proizvodni odnosi nego više kao da su, primjerice, odnosi gostoljubivosti između domaćina i gosta. U takvoj strukturi, moramo prihvatiti činjenicu da su i gostoljubivost i gostoprimstvo strukturalno i profesionalno uvjetovani, a pored toga i da ovakav način rada stvara, između ostalog, i specifične oblike i vrste slika, prikaza. Ovdje ne mislimo samo na slike povezane s umjetničkim djelima, nego i slike – dostavljene širokoj javnosti uglavnom putem medija ili putem internetskih društvenih mreža – koje su povezane sa samim institucionalnim segmentom, u kojem motivi gostoljubivosti i prikazi kustosa i njihovih aktivnosti zauzimaju bitno mjesto. Slike ove vrste danas su redovita pratnja »života« izložbi, institucija i kustosa, tako da ima smisla da ih se razumije kao sastavni dio tih uslužnih rituala. S obzirom na komunikaciju tih slika putem javnih medija, sljedeće su dvije činjenice najbolje prikazane kao značajna suprotnost: ovakve slike posredovane su namjerno i svjesno, ali čini se kao da nastaju nekako slučajno. Kao prvo, te slike ne vidimo kao sastavni dio nekoga određenog načina rada, nego samo kao njegovu diskretnu »nuspojavu«; kao drugo, mi to razumijemo kao činjenično i nepristrano izvještavanje medija o važnim događajima – izvješćivanje koje podliježe novinarskoj objektivnosti i etici. Doima se kao da je objavljivanje tih slika u medijima nešto što se može ali ne mora dogoditi – unatoč činjenici da je proizvodnja i distribucija institucionalnih slika sustavno organizirana i planirana. Institucije i kustosi namjerno stvaraju i usmjeravaju takve prezentacije, i pokušavaju koliko je moguće upravljati načinom na koji su priopćene. S takvim slikama slijede širok spektar strateških ciljeva, na primjer u odnosu na njihove izvore financiranja, bili oni javni ili privatni. Unutar samoga umjetničkog polja, medijske slike očituju svoj utjecaj na mnogo različitih načina koje je, s obzirom na njihovu složenost, teško definirati. Prilično je očito da medijske operacije s institucionalnim slikama mogu u velikoj mjeri doprinijeti akumulaciji simboličkog kapitala, prestiža i sličnih faktora, koji postižu visoku operativnost u polju i koje kustosi i drugi svjesno slijede i koriste u svom radu, na primjer u uspostavljanju svoga ugleda. Teže je – s obzirom na izvanredno reagiranje umjetničkog polja na medijske impulse – utvrditi kako medijske slike aktivno pridonose formiranju najrazličitijih nizova konkretnih mišljenja, stavova i procjena