Filozofske implikacije Morisove semiotičke teorije

The subject of this paper is Charles Morris’ semiotic theory that has as one of its major projects the unification of all sciences of signs. However, since the above project has proven to be unsuccessful, we will try to examine here the reasons that led to this. Accordingly, we will argue that to transcend the particularities of individual disciplines that he wanted to unify, Morris had to make certain ontological assumptions, instead of theoretical and methodological ones, that they could share. However, because the ‘sign’ as an ontological category could in our view only be established if we follow the principles of the pragmatic philosophical tradition, we will try to show that the reasons for this failure should be primarily sought in different effects that consistent application of the pragmatic principles has in each of them (primarily in linguistics and the philosophy of language). On the other hand, this should enable us to draw several important conclusions regarding Morris’ project: namely, that his failure does not have to mean giving up semiotics as a potentially key discipline in approaching some fundamental philosophical problems, but also that it would demand return to the original semiotics developed in Peirce’s works.Predmet ovog rada će biti semiotički teorija Čarlsa Morisa koja kao jedan od svojih najvažnijih projekata ima ujedinjenje svih nauka o znacima. Međutim, pošto se pomenuti projekat pokazao kao neuspešan, ovde ćemo pokušati da istražimo razloge koji su do toga doveli. S tim u vezi, zastupaćemo tezu kako je, ne bi li prevazišao osobenosti pojedinačnih disciplina koje je želeo da ujedini, umesto teorijsko-metodoloških Moris bio obavezan da pretpostavi određene ontološke pretpostavke koje bi im bile zajedničke. Međutim, pošto se ‘znak’ kao ontološka kategorija po našem mišljenju može uspostaviti samo ako sledimo načela pragmatističke filozofske tradicije, pokušaćemo da pokažemo kako bi razloge ovom neuspehu pre svega trabalo tražiti u različitim efektima koje dosledno sprovođenje pragmatističkih načela ima u svakoj od njih (pre svega u lingvistici i filozofiji jezika). Sa druge strane, ovo bi trebalo da nam omogući iznošenje nekoliko važnih zaključka u vezi sa Morisovim projektom: naime, da njegov neuspeh ne mora da znači i odustajanje od semiotike kao potencijalno ključne discipline u pristupu nekim fundamentalnim filozofskim problemima, ali i da bi za tako nešto bilo neophodno vratiti se originalnoj semiotici razvijenoj u Persovim radovima