Prevodilačke zavrzlame – Što jednostavniji pristup, utoliko veće komplikacije

Translation is practically as old as writing itself, and for almost as long as humans have been writing they have been translating. The mechanical substitution of word units can be effective under certain conditions and up to a point. Some simple forms can be converted in this way from one language to another. But if translation were solely the replacement of words, the appropriate procedure would be to consult a bilingual dictionary. This can only be feasible if there is a certain amount of equivalence in-between the languages. However, if translations are supposed to bring in information that is new to a language or culture, then they cannot be expected to be naturally equal. That is, new ideas and concepts will eventually require new terms and expressions. The twentieth century saw a blossoming of diverse approaches, each inventing useful tools to facilitate the translation process. Unfortunately, none of them provide a comprehensive clue. Equivalence operates more at the level of beliefs, or fictions, while Hans Vermeer’s skopos postulates that the most important ingredient in any translation is its purpose, viewing the process as a communicative activity performed for a specific reason. Texts are written for a specific purpose, which greatly affects and determines what the best approach to their translation should be. Grammatical knowledge should also enable the translator to distinguish between optional and obligatory forms in the language, those matters that have to be expressed as such, and those that have alternatives. To understand the ambiguities and to avoid compounding them in the process of translating, we must dismantle the languages and look at the component parts. It is important to realize that while none of the existing approaches to translation on their own can yield an infallible model, they can provide adequate raw material that can be used to devise an informed and acceptable model to guide our practical work.Tokom prevođenja, mehanička zamjena riječi jednog jezika riječima drugog jezika može biti djelotvorna pod određenim uslovima i u određenoj mjeri. Jednostavniji oblici mogu na taj način biti prevedeni iz jezika u jezik. Ali, kada bi prevođenje bilo puka zamjena riječi, najadekvatnija procedura bila bi upotreba dvojezičnog rječnika. Ovo je izvedivo ukoliko postoji određen nivo ekvivalentnosti između datih jezika. Međutim, ukoliko se od prevoda očekuje da stvori koncepte koji su strani ciljnoj kulturi i jeziku, onda se na njih ne može gledati kao na jednake. Drugim riječima, nove ideje i koncepti će u konačnici iziskivati nove termine i izraze. Dvadeseti vijek je iznjedrio mnogo različitih pristupa od kojih je svaki polučio korisne instrumente za unapređenje prevođenja. Nažalost, nijedan od njih ne pruža sveobuhvatan model. Ekvivalencija funkcioniše više na nivou ubjeđenja, dok skopos Hansa Vermera najveću važnost pridaje svrsi prevoda, gledajući na sam proces kao na komunikacionu aktivnost koja se odvija sa jasnim razlogom. Poznavanje gramatike nam takođe pomaže da razlučimo šta je opciono a šta obavezno, odnosno šta se mora izraziti na određen način, a kada se može posegnuti za alternativama. Da bi se uzele u obzir tekstualne dvosmislenosti i da bi se izbjeglo njihovo umnožavanje u toku prevođenja, neophodno je razložiti jezik i sagledati njegove sastavne dijelove. Takođe je bitno znati da, iako nijedan od postojećih pristupa ne nudi nepogrešiv model, oni ipak mogu poslužiti kao osnova za pravilnije osmišljavanje praktičnog rada