Concept and characteristics of necessity in criminal law : diploma paper

Krajnja nužda u kontekstu ispričavajućeg razloga mijenjala je kroz povijest svoj izvorni oblik po uzoru na njemačko, austrijsko i švicarsko pravo. Konačno, stupanjem na snagu novog zakona 2013. godine, krajnja nužda dobila je novo ruho, odnosno definirana je kao (istodobna i neskrivljena) ispričavajuća krajnja nužda. Na promjenu formulacije krajnje nužde prvenstveno je utjecalo psihološko i normativno učenje o krivnji. Prema psihološkom učenju namjera i nehaj bili su elementi krivnje, međutim dolazi do promijene s normativnom teorijom gdje pored namjere i nehaja elementi krivnje postaju i ubrojivost, svijest o protupravnosti te nepostojanje ispričavajućih razloga. Normativna teorija dijeli krajnju nuždu na razlog isključenja protupravnosti te na ispričavajuću krajnju nuždu. Kod protupravnosti učinjeno djelo ispunjava biće kaznenog djela, međutim ono postaje dopušteno na temelju načela pretežitog interesa. Za djelo koje je ocjenjeno kao ispričavajuće, pravni poredak pokazuje razumijevanje, tolerira ali ne odobrava. Slijedom navedenog, možemo zaključiti da je jako bitna pretpostavka krajnje nužde opasnost kao i njeno poimanje, izvori opasnosti te subjektivni i objektivni kriteriji ocjene opasnosti, pri čemu se danas uvažava objektivni kriterij tj. ex ante. Kao pretpostavka krajnje nužde obilježja opasnosti su neskrivljenost te istodobnost, pri čemu posljednje postaje sporno kod trajno opasnih situacija. O ispričavajućoj krajnjoj nuždi možemo govoriti samo ukoliko se kažnjivo djelo nije moglo drugačije otkloniti, te pritom postoji razmjernost između počinjenog i prijetećeg zla. Osim toga, dužnost izlaganja opasnosti isključuje ispriku, kao i ukoliko je kazneno djelo skrivljeno. Sporno kod ispričavajuće krajnje nužde jest što hrvatski zakonodavac nije odredio krug pravnih dobara i osoba koje se štite, te je time donekle stvorena pravne nesigurnost.Necessity in the context of excusing reason has changed its original form throughout history following the German, Austrian and Swiss laws. Finally, when the new law in 2013 was made official necessity was given a new form, it was defined as (simultaneous and undistorted) pardoning necessity. Change of formulation of necessity was influenced primarily by psychological and normative teachings about guilt. According to the psychological studies intent and negligence were elements of guilt, however with the normative theory comes a change where the elements of guilt, besides intent and negligence, are also sanity, conscience of unlawfulness and non-existent pardoning reason. Normative theory divides necessity as a reason of unlawfulness exclusion and as a pardoning necessity. With unlawfulness committed act is done by a being of the criminal offence, however it becomes allowed on the principle predominant interest. For the act that was described as pardoning, legal procedure shows understanding, tolerates but does not approve. Following the aforementioned, we can conclude that the very important assumption for necessity is danger and its comprehension, sources of danger, and personal and objective criterion of danger valuation, in which process today is taken in consideration objective criterion ex ante. As an neccesity assumption for danger characteristics we use no guiltiness and simultaneousness, in which process the aforementioned becomes disputable with permanently dangerous situations. We can speak of pardoning necessity only if the criminal offence could not be eliminated any other way, and there is a proportionality between the committed and threatening evil. Besides that, responsibility of exposing to danger excludes pardon, as well as if the person is guilty of the criminal offense. Point at issue with pardoning necessity is that the Croatian legislator has not determined the circle of legal goods and people which are protected, and thus it created a legal insecurity