BAN JOSIP JELAČIĆ U HRVATSKIM USMENIM PREDAJAMA: IZMEĐU POVIJESTI I MITA

The place of historical personages in oral tradition is analysed on the basis of oral legends. One starts out from the assumption that there exist in their presentation clichéd notions about the valour of heroes, the magnanimity or evil of rulers, and of their generosity and wisdom. Such narrative models are transmitted and adapted to the most diverse historical characters and historical eras, whether the actual biographies of such historical personages are consistent, or not, with the clichés. The question arises as to the extent to which these texts are history, or fiction. In linguistic style, they are much closer to the living vernacular than historical texts are and it is just in that richness that similar but still quite diverse individual expressions reveal a greater density of both experiences and data. Although they are history in part, these legends primarily represent experience of a historical fact organised in a literary manner, with identifiable components of oral literature. Complex historical structures are described from the personal worldview of the narrator or the immediate local community. They reduce the macro-historical level to the local, or even the individual one. In this way, they approach contemporary historiography, which does not interpret historical events and persons solely by bare facts, but rather includes the context of events in its scholarly discourse, along with the testimonies of participants, various stories that do not have to be identical, while each one individually reveals or interprets a small portion of truth. The selected examples show how historical works and the biographies of historical persons, for example, Ban [Governor] Josip Jelačić can become the foundation for the creation of national myths.Na temelju zapisa usmenih predaja analizira se mjesto povijesnih osoba u usmenoj tradiciji. Polazi se od pretpostavke da u njihovu prikazivanju postoje klišeizirane predodžbe o hrabrosti junaka, o velikodušnosti ili zloći vladara, o njegovoj darežljivosti i mudrosti. Ti se pripovjedački uzorci prenose i prilagođuju najrazličitijim povijesnim osobama i povijesnim razdobljima bez obzira uklapa li se stvarna biografija tih povijesnih osoba u te klišeje ili ne. Postavlja se i pitanje u kojoj su mjeri ti tekstovi povijest, a koliko su fikcija. Po svojemu su jezičnostilskom ostvaraju mnogo bliže živom, svakidašnjem govoru od povijesnoga teksta te se upravo u tom bogatstvu sličnih a ipak veoma raznolikih pojedinačnih iskaza raskriva veća gustoća i doživljaja i podataka. Premda su jednim dijelom povijest, te su predaje prije svega književno organizirani doživljaj povijesnoga čina s prepoznatljivim sastavnicama usmene književnosti. Složene povijesne strukture opisuju iz osobnoga kazivačeva vidokruga ili vidokruga uske lokalne zajednice. One makropovijesnu razinu svode na lokalnu, ili čak individualnu. Po tom se svome postupku donekle približuju suvremenoj historiografiji, koja povijesne događaje i osobe ne interpretira samo šturim podacima već u svoj znanstveni diskurs uključuje i kontekst događaja, svjedočanstva sudionika, različite priče koje ne moraju biti podudarne, ali svaka pojedinačna otkriva ili tumači djelić istine. Izabranim se primjerima pokazuje kako povijesna djela i životopis povijesne osobe (primjerice bana Josipa Jelačića) mogu postati podlogom za stvaranje nacionalnoga mita