Još uvijek kriza moralne teologije?

Pod pitanjem "Još uvijek kriza moralne teologije?", koju autor smješta u široki kontekst manualistike i kazuistike do Vatikanskog sabora, sa zahtjevom obnove OT 16 i prve kristocentrične euforije, s objavljivanjem Humanae vitae (1968.), sa zahtjevima laicističke etike, sa simpozijima moralista tzv. "inovatora" u Würzburgu (1968.), u Beču (1969.) - gdje se "rodila" "autonomna moralka" i "učvrstila" u Kölnu (1974.), s prevratom dotadašnjih pojmova fundamentalne moralke, stiglo se do neslaganja (Dissent) s Učiteljstvom. Dok su ovi gradili na postavkama njemačke filozofije, moralisti "neoklasičnog smjera" gradili su na Objavljanoj riječi i Učiteljstvu. Pakazale su se posljedice u praksi, napose na području obiteljskog morala. Autor upozoruje na pretjerivanja s obje strane, pa stoga na stanovitu stagnaciju automne moralke, s jedne, i nedovoljnu ugrađenost u situaciju neoklasičnog smjera, s druge strane. Plod njegova istraživanja je slijedeći: naše znanstvene i školske ponude, s jedne i druge strane, prekomplicirane su kako za laike, tako i za kler. Pa kao što se od velikih znanstvenih Summa 16. stoljeća zahtijevao prijelaz na jasno i jednostavno ponuđen moralni nauk, tako i danas, od visoko-spekulativnih ponuda, teških i za stručnjake, treba krenuti prema praksi s novim jasnim i jednostavnim tekstovima izrečenim jezikom medija, da nas razumiju i intelektualci i mali svijet; svi koji su spremni živjeti po kršćanskim načelima. Zahtjev je urgentan, pred eksplozijom biogenetike najširih razmjera, na početku trećeg tisućljeća. I danas, dakle, prema koncilskom zahtjevu treba graditi na temelju Objave i Učiteljstva, ali uvjerljivim zajedničkim novim putem provedivim u praksi