Tekst preispituje rasprostranjenu praksom da se političarima ili kandidatima za političku funkciju nalaze moralni nedostaci te ih se zbog njih pokušava smijeniti ili im se ne dozvoljava da do funkcije uopće dođu. Glavna je autorova teza da je takva praksa u mnogim slučajevima iracionalna jer onemogućuje da na pozicije od javnog interesa dođu sposobni ljudi. Kako bi se ova tvrdnja obranila, spomenuti se moralni propusti najprije klasificiraju a potom se nude tri glavna argumenta kojima se želi pokazati da u barem tri vrste slučajeva političari svoj nemoral ne bi trebali plaćati funkcijom na kojoj se nalaze ili na koju aspiriraju. Na kraju se razmatraju i neki mogući prigovori iznesenom stajalištu