Negativitet diskursa: o nastanku književnosti kod Derride, Foucaulta i Ranciera

Jacques Derrida, Michel Foucault te Jacques Rancière književnost vide kao povijesno determiniran fenomen koji se pojavljuje između kasnog sedamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća. Kako bi se književnost mogla pojaviti u svom modernom obliku bio je potreban niz kontekstualnih promjena: nastala je nova institucija, klasicistička je epistema ustupila mjesto modernoj, a estetički je režim zamijenio poetički. Književnost, međutim, ne možemo jednostavno definirati kao jedan od rezultata navedenih promjena. Ona sustavno preispituje njihove granice te ih hvata u svojevrstan mise en abyme. Književni će tekst prelaziti kontekstualni okvir koji bi trebao jamčiti njegov identitet, dovoditi u pitanje sheme koje bi trebale objasniti njegovu povijesnost te iskorištavati paradokse jezičnog medija. S obzirom na to da za sva tri teoretičara čiji ćemo rad pokušati analizirati ni jezik, ni povijest, ni mogućnost da se uspostavi jasne kontekstualne okvire nisu neutralni fenomeni nego su uvijek definirani igrama moći i politike, književnost će biti shvaćena kao svojevrstan subverzivni element, iskaz koji ne bi smio postojati unutar zapadnog moderniteta te koji uvijek ocrtava njegove granice. Pokušavajući izbjeći kontekstualno-relativističku, ali i esencijalističku definiciju književnosti, Derrida, Foucault i Rancière nude različite modele pomoću kojih možemo konceptualizirati književni tekst te njegove učinke. Naš rad preko tri navedene artikulacijske osi – jezika, povijesti i konteksta – ispituje te modele te pokušava utvrditi do koje su mjere oni komplementarni.Jacques Derrida, Michel Foucault and Jacques Rancière define literature as a historically determined phenomenon that emerges between the late seventeenth and the early nineteenth century. In order for literature to emerge in its modern form, a series of contextual changes had to happen: a new institution was created, the classicist episteme gave way to the modern episteme and the poetical regime was replaced by the aesthetic regime. However, literature cannot be defined as a simple result of the aforementioned changes; by questioning systematically their boundaries, it enters into a relationship with them that can be seen as a mise en abyme. The literary text will surpass the contextual frame that should attest to its identity, it will put into question the historical schemata that should explain its historicity and use the paradoxes that its verbal medium implicates. Since none of the three theoreticians whose rk is analysed see language, history and the possibility to distinguish clearly between text and context as neutral phenomena, but as always invested with power and politics, literature will be conceived of as a subversive element, an enunciation that should not be able to exist within western modernity and which always marks its boundaries. Trying to avoid both a contextually relativist and an essantialist definition of literature, Derrida, Foucault and Ranciere offer different models by which we can conceptualise the literary text and its effects. Our work questions these models by following three axes - language, context, history - and tries to determine if and how they converge