Kriminalistička književnost od pretpovijesti do početka klasične etape i Arthura Conana Doylea

Kriminalistički žanr kontradiktoran je fenomen, jer dok se s jedne strane svrstava u tzv. nisku ili trivijalnu književnost, s druge je privukao pisce i mislioce koji s tom kategorijom nisu samo nepovezivi, već su joj i oprečni. Neki, kao primjerice Jean-Paul Sartre samo su uživali čitajući takvo štivo, drugi poput Edgara Allana Poea, Gilberta Keitha Chestertona i Jorgea Luisa Borgesa svojim su mu perima doprinijeli. Osim osobne sklonosti spomenutom žanru, na odabir teme ovog rada naveo me upravo posljednji spomenuti, izuzetno mi drag pisac, majstor intertekstualnosti i pseudocitatnosti kojom je prožeta i kriminalistička proza koju je upravo Borges nazvao „jednim od malobrojnih književnih izuma našeg vremena“1 te hvalevrijednom iznimkom u literaturi koja „naginje haosu“2, nastaloj u jednako takvo doba. Naime, u kriminalističkom žanru vladaju jasna pravila kojih se treba pridržavati svako djelo koje mu pripada i za koja čitatelji očekuju da budu ispoštovana, a iako se upravo ta konvencionalnost nerijetko uzima kao glavna zamjerka takvoj vrsti literature te razlog zbog kojeg ona nužno mora biti okarakterizirana kao trivijalna, a time i lišena umjetničke vrijednosti, smatram da je takav stav neutemeljen te da bezvremena privlačnost (kvalitetne) kriminalističke književnosti leži upravo u strogo određenoj strukturi i konvencijama koje pred pisce stavljaju izazov što ga uspješno savladavaju samo oni ponajbolji, uspijevajući u okviru zadanih pravila napraviti i inovativan iskorak. Kao drugu vrlinu kriminalističke proze istakla bi njenu intelektualnu narav povezanu sa sposobnošću da čitatelja potakne na aktivno sudjelovanje i umnu djelatnost, što je značajka koju je do potpunog izražaja prvi doveo Arthur Conan Doyle, autor s kojim ću zbog ograničenog prostora završiti svoje izlaganje. Ono će započeti pregledom osnovnih značajki žanra, a zatim otići daleko u povijest, u samo praskozorje civilizacije i doba najranije književnosti, s obzirom da želim pokazati kako kriminalistički žanr nije novovjeka kreacija već nastavak duge, kontinuirane i bogate tradicije čiji korijeni sežu do početaka usmene književnosti