Kuzma Kovačić - priroda, kultura i vjera kao korektivi modernističke skulpture

Kiparsko djelo Kuzme Kovačića razmatra se u retropektivnom slijedu od početaka u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća do recentnih ostvarenja. Konstatira se da je djelo jednog od najosebujnijih kipara srednje generacije u nas trendovski neuklopljivo kako u prethodno “eksperimentalno“ modernističko razdoblje, tako ni u “citatnu“ postmodernu. Snažna baštinska ukorijenjenost u prirodi i djelima kulture i intimistička crta koja ističe osobnu uživljenost u male teme u kojima se zrcali vječnost makrokozma, opredijelili su ovoga kipara da u svim svojim rješenjima traži tragove pojedinca u velikom povijesnom kontekstu kulture, vjere, običaja, politike. Razmatraju se i prvi put uspoređuju rješenja koja je u oblikovanju crkvenih vratnica dao Kovačić na katedrali Sv. Stjepana u Hvaru, s onima G. Manzua na Sv. Petru u Rimu i Sv. Laurentskerku u Rotterdamu, te Emilija Greca na katedrali u Orvietu. Razmatraju se i rješenja u sakralnom tematu koja čine značajan dio kiparova opusa, kao ponajbolja rješenja u novoj crkvenoj umjetnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ističu se i rješenja u okviru tzv. državotvornih projekata poput Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu, kipova Franje Tuđmana i Dražena Petrovića, kao primjeri koje nisu mogli zaobići političke kontroverze, često i na štetu trijezne rasprave o njihovoj oblikovnoj vrijednosti. Konstatira se da je i u radovima s intimističkom i onima s političkom poputbinom, u galerijskim komornim formatima i u monumentalnim javnim rješenjima, Kovačić sačuvao izvorno intimističku, zbitu, nereprezentativnu formu koja je silnice usmjerila jezgri, umjesto da je ekspandirala u vanjsku retoriku