Anđeo štitonoša s grbom obitelji de Judicibus – još jedan nepoznati suradnik Bonina Jakovljeva iz Milana

U dalmatinskom kiparstvu prve polovice 15. stoljeća značajno mjesto pripada Boninu Jakovljevu iz Milana. U razmjerno kratkom razdoblju njegova djelovanja koje obuhvaća nepuna dva desetljeća on je uspio realizirati brojna klesarsko-kiparska djela u gotovo svim većim gradovima Dalmacije. Iako su zadnjih desetak godina tom lombardskom majstoru pripisana neka nova prilično značajna kiparska djela, odnosno ona slabija identificirana kao ostvarenja njegovih bliskih suradnika, njegova ukupna umjetnička pozicija nije znatnije promijenjena te se još uvijek temelji na zaključcima koje je postavio Milan Prelog (1961), pa ga se i dalje doživljava kao majstora zaostalog, još romaničkog shvaćanja ljudske figure i ograničenih kreativnih sposobnosti. U skladu s takvim prosudbama bilo je pokušaja da se uz njegovo ime vežu i dijela slabije kvalitete, s time da jedinu iznimku u tom pogledu predstavlja visoki reljef anđela štitonoše s grbom obitelji de Judicibus sa zvonika splitske katedrale (sl. 1). Reljef koji je u obnovi zovnika krajem 19. st. i početkom 20.st. zamijenjen replikom, danas se nalazi u Muzeju grada Splita, nekoć se nalazio na prizemnom dijelu južne strane zvonika. U Boninov opus, točnije kao djelo njegova suradnika, uvrstio ga je Cvito Fisković (1950). Nasuprot njegovu stajalištu stariji pisci, poput A. Venturija (1908) i H. Folnescisa (1914), a potom i Ljube Karamana (1936) smatrali su kako je riječ o djelu nešto naprednijih stilskih svojstava i vezali su ga za djelovanje Jurja Dalmatinca sredinom 15. stoljeća. S obzirom da se Ljubo Karaman (1954) i nakon Fiskovićeve atribucije ustrajao na svojem stajalištu, tek neznatno ublaživši svoja gledišta, C. Fisković je u kasnijem, nešto podrobnijem osvrtu na druga splitska ostvarenja majstora Bonina (1969), anđela sa zvonika atribuirao samome lombardskom majstoru, istaknuvši kako je anđeo štitonoša vjerojatno nastao prilikom učvršćenja prizemnog dijela zvonika oko 1426/1427. godine, kada je Bonino Jakovljev dokumentirano boravio u Splitu vezano za izvedbu ciborija sv. Dujma u katedrali. Već i letimičnom usporedbom anđela sa zvonika sa anđelima štitonošama koji su isklesani na Boninovom ciboriju sv. Dujma (sl. 2) možemo uočiti ne samo znatne razlike u oblikovanju, nego, što je još značajnije i posve drukčije osjećanje kiparske forme. Prostorno dinamičniji, impostacijom aktivniji, a izrazom daleko življi anđeo s grbom de Judicibus pokazuje kako navedena stilsko-kronološka i atributivna razmimoilaženja nisu slučajna. Anđeoski lik s grbom de Judicibus je nježniji, vitkiji i gracilniji, te oživljen laganim okretom glave koja je manja, okruglasta i punijih obraza te počiva na tanjem, lagano izduženom vratu. Znatne razlike se očituju i u kosi koja je kod anđela sa zvonika puno bujnija i pomalo neprirodno odignuta od lica, zapravo više kao da je nataknuta na glavu poput perike. Posebnu živost ovome liku daju krupne, svrdlom bušene zjenice te lagani smiješak koji titra u krajevima njegovih usana, a koji se u tom obliku gotovo nikad ne javlja kod Boninovih likova. U gotovo identičnom obliku sve navedene crte njegova vedrog i ljupkog lica naći ćemo u pripremnom crtežu, sinopiji, s prikazom sv. Mateja koji se nalazi na oslikanom svodu ciborija sv. Dujma (sl. 4) pa stoga, logično, dolazimo na pomisao kako su Dujam Vučković i Ivan Petrov iz Milana, majstori koji su 1429. godine dovršili ili oslikavanje ciborija sv. Dujma, napravili i pripremni crtež na osnovu kojega je nepoznati majstor isklesao reljef anđela štitonoše na zvoniku. Bliske analogije s Boninovim anđelima na ciboriju, koji su mu očigledno poslužili kao uzor, ukazuju na to da autora anđela s grbom de Judicibus treba tražiti u najbližem krugu lombardskog majstora, kako je to u prvi mah zaključio i C. Fisković. Različita uloga ovih anđeoskih prikaza, točnije primarno sakralna uloga anđela na ciboriju što natkriljuje oltar gradskog zaštitnika, odnosno dominantno svjetovna pozicija anđela na zvoniku baca svijetlo na okolnosti u kojima je mogao nastati kip s anđela s grbom obitelji de Jucicibus. Anđeo nosi obiteljski grb splitske plemićke obitelji de Judicibus kojoj je pripadao i nadbiskup Dujam II (1415-1420) koji je 1416. godine počeo prikupljati novce za obnovu zvonika i imenovao predstojnika gradnje, majstora Tvrdoja, ali taj posao nije započeo. Nezadovoljan predajom Splita Veneciji 1420. godine pred Mletačkom vlašću sklonio u Ugarsku kod kralja Sigismunda, gdje je i umro oko 1435. godine. Taj podatak poslužio je Lj. Karamanu da opovrgne nastanak anđela za vrijeme Boninova boravka, jer je smatrao kako nova vlast ne bi dopustila postavu grba izbjeglog nadbiskupa. Kako na grbu nije izvedena biskupska mitra ni križ, što je zapazio C. Fisković, on se niti ne može tumačiti kao njegov grb. Osim toga spomen biskupova imena na sarkofagu njegove majke, a koji je postavljen u peripteru katedrale1429. godine, očigledno dokazuje da politički razlozi nisu sprječavali izravne asocijacije na izbjeglog biskupa. Konačno, reljef anđela je isklesan iz velikog kamenog boka s kojim je bio čvrsto povezan sa strukturom zida te je posve jasno da je nastao prilikom učvršćenja prizemnog dijela zvonika kojeg je izvela radionica majstora Bonina. Iako za problem autorstva nije presudno točno vrijeme njegova nastanka, upadljive sličnosti s likom evanđelista Mateja na svodu ciborija sv. Dujma, otvaraju mogućnost kako je reljef na zvoniku mogao nastati i tijekom 1428. godine nakon što je Bonino već napustio Split i počeo u Šibeniku klesati portal nove buduće katedrale sv. Jakova. To bi donekle moglo objasniti stanovitu slobodu koju izraza koju ovaj anđeo štitonoša pokazuje u odnosu na druga radionička ostvarenja lombardskog majstora. Bez obzira na sve navedene okolnosti, recimo tako prikrivene političko-subverzivne pa i moguće, naknadno dobivene umjetničke slobode, glavni razlozi zbog kojih je anđeo sa zvonika pokrenutiji, življi i prostorno dinamičniji od onih u katedrali, leži u činjenici da je on jednostavno izraz posve drugačije likovne estetike i kiparske poetike. To potvrđuje i kapitel pilastra koji se nalazi poviše njegove glave (sl. 5). Svojim snažno zakovrčanim lišćem on se udaljava od Boninovih varijanti „sjevernjačkog“ vegetabilnog ukrasa kakav se javlja na kapitelima ciborija sv. Dujma, te približava tipu mletačkog kapitela bujnog i kovrčastog lišća kakav se javlja koje desetljeće kasnije. Snažan zamah i nemiran, pomalo ekstrovertiran potez koji krasi ovaj kapitel, za sada dostupan samo u replici na zvoniku, prožima i skulpturu anđela pod njime te ne bi trebalo imati nikakve dvojbe da su oni ostvarenje jednog te istog majstora. Navedene stilske karakteristike omogućavaju nam da ovom nepoznatom majstoru pripišemo još jedno djelo pomalo – kip sv. Mihovila u atriju biskupske palače u Šibeniku. (sl. 6) Promotrimo li malo podrobnije glavu tog anđela punašnih okruglastih obraza, a posebice način na koji je oblikovana njegova bujna i odignuta kosa, lako ćemo prepoznati ruku Boninova suradnika koji je izveo anđela s grbom de Judicibus. Uzak struk, snažni, poput gume savinuti i napregnuti udovi, te napete i glatke plohe viteškog oklopa, rezultiraju neobičnim efektom lebdećeg tijela, s time da dojmu neusklađenih, mehanički spojenih udova najviše pridonosi u koljenu savinuta i u profilu prikazana desna noga. Očito, u želji da oživi i pokrene ustaljeni, strogo frontalni obrazac prikaza nebeskog viteza, uzor kojega je vjerojatno imao u monumentalnom reljefu sv. Mihovila uzidanom na gradskim zidinama uz kopnena vrata, neznani je majstor jasno pokazao kako su želja i htjenje za akcijski uvjerljivijim te dramatski intezivnijim prikazom borbe bile znatno iznad njegovih stvaralačkih mogućnosti. Unatoč svemu, u svim tim nespretnostima i nesnalaženjima osjeća se ona ista mladenačka, samouvjerena i rutinom ne iskvarena strast za oživljavanjem ustaljenih ikonografskih formula i osuvremenjivanjem likovnog izraza kakva se može osjetiti u anđelu sa zvonika splitske katedrale. Temeljem svega vjerujem kako se možemo složiti s pretpostavkom kako je u krugu majstora Bonina Jakovljeva iz Milana, uz ranije prepoznatog „majstora sv. Petra“, ponikao još jedan neznani majstor. Njegovo djelo nije veliko, ali je njegova pojava zato značajna i simptomatična jer označava prijelomni trenutak u kiparstvu ranog 15. stoljeća. To je trenutak kada se dalmatinsko kiparstvo, na samom kraju trećeg desetljeća konačno nastoji osloboditi duboko ukorijenjenih, trečentističkih likovnih obrazaca i preživjelih estetskih formula koje je diljem dalmatinske obale prenosio majstor Bonino iz Milana. Još uvijek sputan i vezan starijim uzorima te ovisan o svome učitelju, ovaj mladi i ambiciozni suradnik majstora Bonina u tom pogledu ipak više stoji na kraju jedne epohe nego na početku nove, one koje će tek za desetak godina naznačiti pojava još jednog lombardskog kipara – Petra Martinova iz Milana