U praskozorje talijanskog jezika

Članak pod tim naslovom (proširena verzija ranije održanih predavanja u Urbinu i Puli) bavi se počecima talijanskog jezika. Autor polazi od pretpostavke da danas poznati najstariji tekstovi ne moraju biti zaista prvi, a svi nam stari tekstovi nisu ni sačuvani, tako da na temelju njih ne možemo sa sigurnošcu zaključiti kada se pojedina jezična inovacija pojavila, a to ne bismo mogli ni da su nam svi tekstovi očuvani, jer bi nam i tada nedostajali podaci o govornom jeziku. U analizi materijala što nam ga pružaju stari tekstovi treba imati na umu stalnu latinizaciju, kao i ono što autor naziva principom meduzavisnosti jezičnih pojava: neke od njih pretpostavljaju odredene druge pojave, bilo na istoj ili na drugoj razini lingvističkog promatranja, pa se tako neke činjenice mogu indirektno konstatirati sve ako i nisu potvrdene direktnim primjerima. U nastavku autor diskutira neke ranije stavove (H. F. Muller, F. Lot, D. Norberg, G. Bonfante, T. H. Maurer jr.) o latinsko-romanskom prijelaznom periodu pa ističe da nije slučajno što se «veliki prijelom» zbio baš potkraj VIII i početkom IX stoljeća, tj. nakon Karolinške reforme, koja je doduše prividno vratila u život klasični latinski jezik, ali je upravo od toga doba dalje taj latinski strani jezik, što ga sada valja: učiti, a nije više pravilniji oblik narodnoga, govornoga jezika. Da se takav prijelom dogodio ranije (kako to neki pretpostavljaju), historijska odluka o zamjeni pravilnog latinskog jezika tzv. «seljačkim romanskim jezikom» (rustica romana lingua) bila bi donesena ranije, a ne tek 813. na koncilu u Toursu. Autor zatim prelazi na glavni dio posla, tj. na analizu odabranih primjera (oko devedesetak) iz zbirke Codice diplomatico longobardo L. Schiaparellija, jedne od najvažnijih zbirki ranosrednjevjekovnih dokumenata u Italiji. Imajući na umu latinizaciju govornih («vulgarnih») jezičnih elemenata, kao i spomenuti princip međuzavisnosti, možemo ispod latinske «fasade» ili «kore» pisanih dokumenata utvrditi cijeli niz romanskih, tj. talijanskih pojava (palatalizaciju, sonorizaciju, gubitak krajnjih suglasnika, zamjenu padeža prijedložnim perifrazama, složene glagolske oblike, veznik (ke/ itd.), koje nam dopuštaju da zaključimo da je u VIII stoljeću talijanski jezik već rođen, sa svim svojim bitnim karakteristikama. Drugim riječima, u toro prijelaznom razdoblju (otprilike od VII do X stoljeća, dakle 200-300 godina prije prvoga talijanskog teksta) još se piše latinski, ali se govori u biti već talijanski