Baader Meinhof: Don DeLillo / S engleskog prevela Jelena Bulić

Znala je da je još netko u sobi. Nije bilo nikakvog zvuka, samo nagovještaj, slabo premještanje zraka. Neko je vrijeme bila sama, sjedila je na klupi posred galerije okružena slikama, ciklusom od petnaest platna, i činilo joj se kao da sjedi u mrtvačkoj kapelici uz tijelo rođaka ili prijatelja. To se zove bdijenje, pomislila je. Gledala je Ulrike, glavu i trup, ranu od užeta na vratu, iako nije sa sigurnošću mogla reći koju su spravu koristili kod vješanja. Čula je kako se netko približava klupi, muškarac teška koraka, ustala je i otišla stati pred Ulrikinu sliku, jednu od tri s istim motivom, na svakoj mrtva Ulrike, leži na podu ćelije, s glavom u profilu. Platna su bila različitih veličina. Pojava te žene, njezina glava, vrat, rana od užeta, kosa, crte lica, naslikani su, od slike do slike, u zagasitim i izblijedjelim nijansama, na jednoj jasnije nego na drugoj, usta iskrivljena na jednoj slici izgledala su prirodno na drugima, sve skupa nesistematično. „Što misliš zašto je to tako naslikao?