Benigna subverzija: umjetnost i ideologija u visokom modernizmu

Početkom 50-ih godina političke promjene u Hrvatskoj (odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji) uvjetovale su stvaranje nove kulturne klime, a kao jedno od važnijih obilježja u navedenom razdoblju moguće je istaknuti promjene manifestirane unutar umjetničke sfere koja je tada imala izuzetan politički značaj. Nakon razdoblja tijesne političko-ideološke veze sa sovjetskim političkim blokom (1945. – 1948.) i zaokreta 1948. godine, koji je rezultirao nastankom samoupravnog socijalizma i složene multietničke federativne države, u samo nekoliko godina dolazi do gotovo potpunog raskida sa socijalističkim realizmom, a modernizam je prihvaćen kao dominantan jezik (službene) umjetnosti. Za umjetnost i kulturu to je značilo prijelaz iz borbenog, revolucionarnog socrealizma u umjereni modernizam intimističkog tipa. U tom razdoblju omogućuje se i djelovanje novih alternativnih umjetničkih grupa koje pratimo u kontinuitetu s predratnim (povijesnim) avangardama sve do rasapa socijalističke države. U korpusu 'alternativne' nove umjetnosti, koja se razvija istodobno s novim pokretom 'kontrakulture' nakon prijelomne 1968. godine, važno mjesto zauzima konceptualizam koji se unutar socijalističke ideologije razmatra u okvirima subverzivnih umjetničkih praksi, što se očituje u načinu bavljenja jezikom, medijem, institucijama, javnim prostorom i sličnim. Time se strategije subverzije adresiraju istodobno i na ove sustave, ali i na konkretne (totalitarne) sustave moći koji imaju ovlasti nad njihovom kontrolom. Ispitivanje potonjeg problema, dakle, položaja umjetnosti unutar određenog sustava, može se razmatrati kroz mogućnosti njenih reakcija u odnosu na dominantnu društvenu moć, bilo da se ta moć manifestira kao ekonomska, ideološka ili politička struktura vlasti. U tom smislu valja ustanoviti u kojoj mjeri umjetnička praksa unutar real-socijalističkog sustava postaje politička praksa, odnosno koliko zadire u polje političkog, s njim kohabitira ili mu divergira, odnosno subvertira. Iako na domaćoj umjetničkoj sceni s kraja 60-ih i početka 70-ih godina nema umjetničkih praksi s jasnim konturama političke subverzije, posebno zanimljiv i značajan primjer konceptualne umjetnosti pruža onaj usmjeren na dekonstrukciju auratičnog statusa umjetničkog djela i umjetnika (autonomije umjetnosti) kao modernističkih koncepata par excellence, i to putem „estetike administracije“ (Buchloh 105) koja podrazumijeva aproprijaciju birokratskih struktura u jezik umjetnosti, iz čega se u određenim kontekstima mogu indicirati elementi subverzije