LEGAL PERSON (PERSONA FICTA) AS A HOLDER OF THE HUMAN RIGHT TO PRIVACY – IN SLOVENIA AND IN SOME COMPARATIVE LEGAL SYSTEMS

Pravo na privatnost koje označava neko ograničeno područje, odnosno prostor koji nije javan i u kojemu pojedinac može nesmetano od izvanjskih utjecaja ostvarivati svoje pravo na slobodno kreiranje vlastite osobnosti, jedno je od najvažnijih ljudskih prava koje jamče demokratski ustavi pojedincima, tj. fizičkim osobama kao osnovnim titularima ljudskih prava. Uz to se na ustavnopravnoj razini postavlja pitanje u kojoj se mjeri ljudska prava uopće mogu proširiti i na pravne osobe kao umjetne tvorevine pravnoga poretka (pri tome autor naglašava tzv. teoriju proboja pravne osobnosti), posebno ako je riječ o ljudskom pravu na privatnost. Autor u članku metodom komparacije i analize prikazuje ustavno uređenje te uspoređuje judikaturu najviših sudova nekih država (npr. Njemačke, Švicarske s kontinentalnog područja s razvijenom sudskom praksom ali i Sjedinjenih Američkih Država s anglosaksonskog područja) u vezi s pitanjem mogu li pravne osobe biti nositelji (titulari) prava na privatnost (i u kojoj mjeri), a osobito naglašava odluku slovenskog Ustavnog suda (br. U-I-40/12), koja primjerno stranom pravnom redu pravnim osobama priznaje kako komunikacijski tako i prostorni vidik privatnosti, iako manje intenzivno nego pojedincima.The right to privacy – representing a delimited sphere and/or space that is not public and where individuals can, without external influences, freely realize their right to form their personality – is one of the most important human rights guaranteed by democratic constitutions to individuals, i.e. natural persons who are, in principle, fundamental holders of human rights. However, at the constitutional level the question arises as to what extent human rights can be extended to legal persons, these being artificial forms created by legal order, in general (the theory of piercing the corporate veil is mentioned in this regard), and as regards the right to privacy in particular. In the article the author presents the case-law of some states on whether or not legal persons are recognized as holders of human rights to privacy and, if so, to what extent, with a special view to the decision of the Slovene Constitutional Court (decision No U-I-40/12), which, along the lines of foreign legal systems, recognizes legal persons’ privacy of communication and privacy of space, although less intensely as individuals