INADMISSIBLE EVIDENCE IN CIVIL PROCEDURE

Istražuju se dokazne zabrane koje se tiču pojedinih dokaznih sredstava kao instrumenata za utvrđivanje određenih predmeta dokazivanja te načina izvo- đenja dokazivanja u hrvatskom parničnom procesnom pravu. Uvodno se postavljaju osnove za klasifikaciju i kvalifikaciju pojedinih takvih zabrana (opće, posebne; apsolutne, relativne; otklonjive, neotklonjive; izravne, posred- ne). Nastavno se posebno razmatraju tzv. apsolutne i relativne zabrane, a u okviru izravnih relativnih zabrana one koje se odnose na korištenje određenih dokaznih sredstava radi utvrđivanja izvjesnih činjenica, one koje se izvode iz pravila po kojima se stanovite činjenice mogu dokazivati samo nekim dokaznim sredstvima i tzv. dokazne uskrate, dok se kao posredne relativne zabrane izlažu one koje se izvode iz zabrana koje se tiču predmeta dokazivanja. Osobita pažnja poklanja se dokazima pribavljenim na nedopušteni način, pri čemu se najprije nastoje odrediti ustavne, zakonske, judikaturne i doktrinarne premise za određenje toga pojma, da bi se nakon toga obradila problematika dokaza pribavljenih povredom ustavnog jamstva o štovanju i pravnoj zaštiti osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, dokaza pribavljenih povredom ustavnog jamstva slobode i tajnosti dopisivanja i svih drugih oblika općenja te dokaza pribavljenih povredom prava na sigurnost i tajnost osobnih podataka. Navedena pitanja upotpunjuju se analizom instituta dokaznih prekluzija i tzv. informativnih dokaza. Zaključno se konstatira da u hrvatskom parničnom postupovnom pravu institut nedopuštenih dokaza nije na odgovarajući način uređen, zbog čega se naglašava potreba da se de lege ferenda utvrde zakonske pretpostavke za odgovarajuću operacionalizaciju instituta u hrvatskom parnič- nom postupovnom pravu i naznačuje kako bi se to moglo postići.This paper examines the exclusion of specific means of evidence as instruments for determining the object of evidence, as well as the taking of evidence in the framework of the Croatian civil procedure law. The introduction lays the grounds for classifying and qualifying exclusion of evidence (general, special; absolute, relative; removable, irremovable; direct, indirect), after which greater attention is paid to the so called absolute and relative type; exclusionary evidence of the direct relative type pertaining to the establishing of facts, and evidence dismissals. With regard to the indirect relative type, the paper examines exclusionary evidence concerning the object of evidence. The remainder of the paper focuses on illegally obtained evidence, while outlining the constitutional, statutory, judicature and doctrinaire premises of bearing for such evidence. Subsequently, the question of evidence obtained in violation of the Constitutional guarantee of respect and legal protection of private and family life, dignity, reputation and honour, as well as evidence obtained by breach of the Constitutional guarantee of freedom and secrecy of correspondence and all other forms of communication, and in violation of the right to safety and privacy of personal data, are discussed too. In addition, the paper analyses the institutions of preclusion of evidence and the so called informative evidence. Concluding, the author points to a lacking regulation of inadmissible evidence within the Croatian civil procedure law, underlining the need to determine de lege ferenda legal requirements with a view to operationalizing inadmissible evidence within the Croatian civil procedure law