DINAMIKA STRUKTURE FORMANATA SONANTNE JEZGRE SLOGA

U ovoj studiji istražujemo varijacijsku disperziju frekvencijskih (rezonancijskih) vrhova, maksimuma zvukovnoga spektra, pojačavanje skupina harmonijskih sastavnica signala, for mana ta (IsaČenko, 1968., str. 38. i dr.; Krdl\u27 - Sabol, 1989., str. 171 i dr.) slovačkih kratkih vokala (o istraživanju čeških vokalskih varijanata u inicijalnoj, medija/noj i finalnoj glasovnoj kombinaciji usp. Borovičkova - Malač, 1967., str. 13-29). Naša se opažanja teorijski dotiču pitanja stupnja fonološke relevantnosti zvukovnih osobina koje sadrže signalni korelativi vokalskih fonema konkretnoga fonskog sustava; a općenitije je riječ o istraživanju pojedinačnoga, varijantnog i općega, invarijantnog (kao odnosa koji se općenito primjenjuje u jezičnome sustavu) i njegova "očitovanja" u fonološkim jedinicama. Ta se problematika može suziti na fonetski i fonološki aspekt (razlikujemo, naime, ne samo I., fonetski i II. fonološki stupanj apstrakcije nego i druge vrste odnosa pojedinačnoga i općeg u zvukovnim jedinicama - Sabol, 1989., str. 30-31; 1996.) istraživanja i vrednovanja zvukovnih pojava kao različitih razina spomenutoga dijalektičkog odnosa, koji se odražava u jeziku kao specifičnom znakovnom sustavu za idealiziranje stvarnoga svijeta. Na osnovi odnosa pojedinačnoga i općeg u zvukovnim jedinicama (na različitim razinama ovoga odnosa, posebice na razini fona - F, fonema - Fm i morfofonema - MFm; usp. Sabol, 1989., str. 18-31 i ostala zapažanja) možemo prilično jednoznačno interpretirati i okarakterizirati pojedine fonološke teorije, koncepcije i škole; primjerice Praška škola radi na liniji Fm, Moskovska fonološka škola na liniji F i MFm, Lenjingradska fonološka škola na liniji F - dijelom i na Fm, američki generativci na liniji MFm itd. Može se reći da se tu radi o "parcijalnim" oblicima i pogledima na pojedine "vrste" odnosa između pojedinačnoga i općeg u zvukovnim jedinicama. Pretpostavljamo da su različita neslaganja pojedinih fonoloških koncepcija rezidtat činjenice što se ista zvukovna pojava tumačila s različitih aspekata s obzirom na F, Fm i MFm. pri čemu su se elementi s različitih razina suprotstavljali ili stavljali jedan uz drugi kao "ravnopravni" s gledišta odnosa pojedinačnoga i općeg. Neslaganja unutar jedne fonološke koncepcije rezultat su pak činjenice da se pojedine zvukovne pojave nisu u svim slučajevima istraživale na istoj razini (usp. npr. problematiku neutralizacije koja u fonološkome istraživanju predstavlja vjerojatno najtvrđi orah, a koja istodobno obilježava mjesto na kojemu se uspješno može provjeriti čvrstina određene fonološke koncepcije - detaljnije o tome Sabol, 1983.). U našoj eksperimentalnoj fonetskoj i fonološkoj sondaži (na temelju varijantnosti i invarijantnosti, irelevantnosti i relevantnosti fonskih obilježja u akustičkome signalu) nastojali smo - na elementima podsustava kratkih vokala slovačkoga jezika - prvenstveno odgovoriti na pitanje kakav utjecaj ima boja samoglasnika na dinamiku F1 i F2 (kod vokala i, e i F3). Zvučnu su snimku ostvarila trojica kazivača - muškaraca; ukupno je analizirano 30 realizacija samoglasnika u kombinaciji CVC (po 6 riječi za svaki analizirani vokal). Iz tablice 1 proizlazi da je standardno odstupanje (a lime i disperzija) vrijednosti for mana ta veća kod F2 i F3 nego kod Fl. Možemo postaviti pitanje kakvo je polje tolerancije, odnosno dopušteni raspon vrijednosti formanata, koji određuje boju (tip) vokala. Na ovo smo pitanje pokušali odgovoriti umjetnom deformacijom formanata - resintezom primarnoga govornog signala pri različitim eksperimentalnim vrijednostima Fl i F2, kao i F3. Resintezom smo smanjili toleranciju Fl i F2 (kod vokala i, e i F3) vokala [a] u riječi [pasj prvoga ispitanika. Postupili smo tako da smo povi šivali i snižavali vrijednost formanta za 10 Hz, a sluhom smo procjenjivali segmentiranu sonantnu jezgru s obzirom na to možemo li registrirati promjenu boje vokala. Auditivne je testove obavljao samo jedan percipijent. Dakle, može se pretpostaviti da bismo objektivnije rezultate dobili statističkom obradom opažanja nekolicine percipijenata. Tab. 3 prikazuje područja tolerancije vrijednosti formanata vokala [a] u riječi [pas]. Iz tablice proizlazi da najmanju toleranciju dopušta prvi formant vokala i, a najveću formanti F2 i F3 istoga vokala. Na osnovi grube procjene možemo reći da raspon variranja od 100 Hz ne mijenja boju vokala. Eksperimentalna fonetska analiza dinamike i varijacijske disperzije strukture formanata sonantnih jezgara slogova koji se u književnome slovačkom jeziku ostvaruju kao kratki vokali - na osnovi univerzalnoga odnosa pojedinačnoga, varijantnog i općega, invarijantnog (projicirana na percepcijsku i komunikacijsku relevantnost/irelevantnost) - upućuje na jedno od temeljnih područja odnosa fonetske i fonološke razine akustičkoga signala