Differential diagnosis of fluency disorders

Diferencijalna logopedska dijagnostika pretpostavlja prepoznavanje nekog poremećaja i njegovo razlučivanje od drugih poremećaja koji imaju neke zajedničke simptome. U području poremećaja tečnosti govora, netečnosti predstavljaju zajednički simptom koji se može pojaviti kao dio kliničke slike različitih razvojnih i stečenih poremećaja kao što su razvojno mucanje, neurogeno mucanje, psihogeno mucanje, sindrom brzopletosti, afazija, dizartrija, apraksija, palilalija, Parkinsonova bolest te različiti genetski sindromi poput Downovog sindroma, Fragilnog X sindroma, Prader-Willijevog sindroma, Touretteovog sindroma, Neurofi bromatoze tip I i Turnerovog sindroma. Na temelju pregleda novije literature, u ovom radu prikazan je opis navedenih poremećaja tečnosti govora, njihova opća i specifična simptomatologija te su naglašeni diferencijalno dijagnostički kriteriji. Budući da diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti još uvijek predstavlja veliki izazov u području logopedije, ovaj rad može poslužiti kliničarima kao orijentir u dijagnostičkom postupku. Različiti poremećaji zahtijevaju različite terapijske postupke stoga je postavljanje točne dijagnoze temelj planiranja i provođenja uspješne intervencije. Istraživanja poremećaja tečnosti govora većinom su metodološki neujednačena i veliki broj njih čine studije slučajeva. Buduća istraživanja u ovom području trebaju obuhvatiti veći broj ispitanika, detaljno analizirati govorne i negovorne karakeristike kroz različite govorne zadatke kako bi rezultati istraživanja mogli imati teorijsku i kliničku primjenu.Differential diagnosis refers to the identification of a disorder and its differentiation from other disorders with common symptoms. In the field of fluency disorders, disfluencies are a common symptom that can be part of different developmental and acquired disorders such as developmental stuttering, neurogenic stuttering, psychogenic stuttering, cluttering, aphasia, dysarthria, apraxia, palilalia, Parkinson disease and different genetic syndromes, specifi cally Down syndrom, Fragile X syndrome, Prader-Willi syndrome, Tourette syndrome, Neurofibromatosis type I, and Turner syndrome. In this paper, recent literature related to the differential diagnosis of listed fluency disorders is reviewed. Their general and specific symptomatology is described, and differential diagnostic criteria are highlighted. Because differential diagnosis of fluency disorders is still a challenge for speech and language therapists, this paper provides guidelines for clinical decision making. Accurate diagnosis is necessary to ensure the optimal therapy plan because different strategies are appropriate for different disorders. There are various limitations of research studies in this field, and many of them consist of case studies. Further systematic studies on large groups, with detailed descriptions of speech and non-speech characteristics across various types of speech tasks, are necessary in order to obtain a better understanding of different fluency disorders