Who Should Finance Childcare? Multilevel Analysis of 24 Countries

U radu se analizira kako čimbenici na individualnoj i državnoj razini utječu na stavove o financiranju skrbi za djecu, a posebno se analizira učinak socijalizacije u određenom socijalnom režimu. Ovo područje istraživanja obiluje metodološkim i konceptualnim pitanjima, uključujući prekomjerno oslanjanje na Esping-Andersenovu tipologiju režima. Stoga autori istražuju objašnjava li kategorizacija socijalnih režima koja je više usmjerena na obiteljsku politiku varijacije u stavovima prema skrbi za djecu u različitim državama. Koristeći podatke iz ISSP za 2012. godinu, autori su proveli višerazinsku analizu 24 europske države i dok je učinak većine prediktora uglavnom u skladu s prijašnjim istraživanjima, najvažnije otkriće ove analize je da Leitnerova tipologija „vrsta familijalizma“ bolje objašnjava varijacije u stavovima o skrbi o djeci u različitim državama nego što to čini klasična Esping-Andersenova tipologija. To svjedoči o važnosti programatskog pristupa u analizama stavova socijalne države koji povezuju javnu podršku specifičnim socijalnim programima s njihovim jedinstvenim značajkama.This paper examines how the individual and country-level factors affect the childcare financing attitudes, particularly the effect of socialization in a particular welfare regime. This area of research is fraught with methodological and conceptual issues, including the over-reliance on Esping-Andersen’s regime typology. Therefore, the authors also investigate whether a more family-policy-nuanced categorization of welfare regimes better accounts for the cross-country variations in childcare attitudes. Using the 2012 ISSP data, the authors conducted the multilevel analysis of 24 European countries, and while the effect of most predictors is generally consistent with the previous research, this study’s most important finding is that the alternative Leitner’s “Varieties of Familialism” typology better accounts for the cross-national variations in childcare attitudes than the classical Esping-Anderson\u27s typology. This speaks of the importance of a programmatic approach in the welfare state attitudes analysis which links the public support for specific social programs to its unique characteristics