Possessive relations uttered in narrative by monolingual Croatian speaking and English speaking children

Pripovjedni diskurs kao dio svakodnevne djetetove komunikacije može pružiti mnogo cjelovitiji jezični kontekst od raznih jezičnih testova koji procjenjuju uporabu riječi i rečenica izolirano zato što priče zahtijevaju od djece kombiniranje riječi i rečenica radi određene svrhe. Stoga, priče omogućuju informaciju o tome koliko uspješno djeca rabe svoje određene jezične vještine u komuniciranju. Za razliku od razgovora pripovijedanje teži dekontekstualizaciji nakon koje se mijenja unutarnja organizacija diskursa. Uvelike je u literaturi opisana dječja sposobnost iznošenja sadržaja i stvaranja strukture priče, ali je manje istražen onaj aspekt pripovijedanja koji opisuje referencijalnu koheziju i uporabu referentnih izraza za razgovor o živim bićima (dječak, pas), objektima (drvo, staklenka) ili drugim entitetima u diskursu (obitelj, dom). Rad prikazuje kako djeca govornici tipološki različitih jezika kognitivno i jezično obrađuju pojam posvojnosti. Promatraju se sredstva za izricanje atributne, predikatne te vanjske posvojnosti. Cilj je rada utvrditi koje posvojne odnose dječji jezik ostvaruje i kojim se sredstvima pri tome služi. Pretpostavka je da četverogodišnjaci uočavaju prototipne odnose posvojnosti i izražavaju ih upotrebljavajući jednostavnije izraze koji su i gramatički i semantički prototipni. Suprotno od njih desetogodišnjaci će upotrebljavati složenije konstrukcije i uočavati raznolikije odnose između posjednika i posjedovanoga. S obzirom da rad prikazuje međujezičnu usporedbu engleskoga i hrvatskoga jezika, postavljena je pretpostavka da djeca govornici hrvatskoga, morfološki razvijenijega jezika, kasnije ovladavaju složenijim jezičnim sredstvima kojima se izriče posvojnost.As a part of a child’s everyday communication, narrative provides a wide linguistic context, evaluating isolated words and clauses. This type of discourse requires children to combine words and sentences for a specific purpose. Narrative gives insight into how successful children are in using their communicative linguistic skills. Unlike conversing, storytelling strives to decontextualization which changes the inner organization of narrative. Children’s ability to narrate and create the structures of stories has been thoroughly explored in contemporary literature, whereas the less explored aspect is the aspect of narrative which describes referential cohesion and the usage of referential expressions telling about animate characters (a boy, a dog), objects (a tree, a jar) and about other entities (family, home). The paper investigates the way children, speakers of typologically different languages, process the notion of possession cognitively and linguistically. Both internal (attributive and predicative) and external possession is observed. The aim of the paper is to identify possessive relations that are expressed in children\u27s language as well as the means of expressing them. It is assumed that four-year- olds percieve prototypical possessive relations and utter them using relatively simple, grammatically and semantically prototypical expressions. On the other hand, ten-year-olds are expected to use more complex constructions and perceive more diverse relations between a possessors and a posessee. Comparing the utterances crosslinguistically, children speaking Croatian, a morphologically more complex language, are expected to aquire linguistic means for expressing possession at a later age