DINKO RANJINA AS A LITERARY CRITIC

U radu se prikazuju pogledi na književnost dubrovačkoga renesansnog pjesnika Dinka Ranjine (1536. – 1607.). Pritom se književna kritika shvaća nešto šire nego što je uobičajeno, tako da obuhvati poetološka promišljanja ranonovovjekovnih autora, njihove poglede na prirodu književnosti te naročito njihova razmišljanja o vrijednosti pojedinih književnih djela ili opusa. Posebna pozornost posvećuje se proznoj posveti Ranjinine knjige Pjesni razlike (1563.), koja je djelomično prijevod platoničke rasprave Bernarda Tassa Ragionamento della poesia (1562.). Taj predgovor sadržava važne poetološke iskaze, od kojih su najpoznatiji oni u kojima se Ranjina određuje prema vlastitoj književnoj tradiciji, progovara o njezinim počecima i opravdava odluku o pisanju na narodnom jeziku pozivanjem na primjer Šiška Menčetića i Džore Držića. U radu se otkriva da je, osim rasprave Bernarda Tassa, Ranjina pišući posvetu imao najmanje još jedan predložak – latinski životopis Opijana, grčkoga pjesnika iz 2. stoljeća. Također se analizira nekoliko Ranjininih pjesama u kojima se u metalirskim, protokritičkim iskazima komentira književno stvaranje i vrednuju tuđi književni tekstovi. Među takvim pjesmama osobito se ističe ciklus od desetak nadgrobnica što ih je posvetio svojim znamenitim prethodnicima i sugrađanima Menčetiću i Držiću. U njima se iznose uopćene i najčešće prigodno pohvalne ocjene dvaju opusa, ali pojavljuju se i svojevrsne stilističke i vrstovne karakterizacije na temelju kojih postaje jasno da je Ranjina bio dobro svjestan razlika među dvjema lirskim poetikama. Jedan od ciljeva takvih Ranjininih refleksija o domaćoj književnoj tradiciji zacijelo je bio pokušaj da se uspostavi dubrovački književni kanon i sudjeluje u oblikovanju zasebnoga dubrovačkoga kulturnog identiteta.The article presents views on literature by Ragusan Renaissance poet Dinko Ranjina (1536-1607). Literary criticism is here understood more broadly than usual, to include poetic ruminations of the early modern authors, their views on the nature of literature and especially their thoughts on the value of particular literary works or oeuvres. Special attention is paid to the prose dedication in Ranjina’s book Pjesni razlike (Miscellaneous Poems) (1563) which is in part a translation of a Platonic treatise by Bernardo Tasso Ragionamento della poesia (1562). This introduction contains relevant poetic arguments, and the most famous of them show Ranjina establishing his position with regard to his own literary tradition, discussing its beginnings, and justifying his decision to write in the vernacular by appealing to the examples of Šiško Menčetić and Džore Držić. The article reveals that besides Bernardo Tasso’s treatise, Ranjina had translated from at least one other text – Latin biography of Oppian, Greek poet from the 2nd century. The article also offers an analysis of several Ranjina’s poems in which the author, using metalyric, protocritical utterances, comments on the literary creation and evaluates literary texts by other authors. Among these poems of particular prominence is a cycle of nine grave poems which Ranjina dedicates to his illustrious predecessors and co-citizens Menčetić and Držić. In them he brings forth generalized and most frequently occasional praises of the two oeuvres, but there also appear certain stylistical and generic characterizations which show that Ranjina was well aware of the differences between the two lyric poetics. One of the aims of Ranjina’s reflections on his native literary tradition must have been an attempt to establish a Ragusan literary canon and to participate in the formation of a separate Ragusan cultural identity