THE SOCIAL COMPOSITION AND THE CULTURAL IDENTITY OF THE ZAGREB THEATRE AUDIENCE BETWEEN 1834 AND 1860

Ovaj znanstveni rad proučava i analizira društvene, socijalne i ideološke transformacije zagrebačke kazališne publike između 1834. i 1860. godine. U središtu interesa je pritom suodnos kazališta na njemačkom i na hrvatskom jeziku s naglaskom na procesima kulturnih asimilacija i razmjena s jedne, ali i sistematično provođene politike kulturne diferencijacije i isključivanja svega kulturno ili ideološki neprihvatljivog, nepodobnog, ‛opasnog’ s druge strane. Rad istražuje proces buđenja nacionalne svijesti koji je u Zagrebu otpočeo u 1830-im godinama te imao za cilj postizanje kulturne, nacionalne i jezične neovisnosti o njemačkom jeziku, kulturi i nacijama s njemačkog govornog područja. Od posebnog je interesa pritom konstitutivni period profesionalnog kazališta na hrvatskom jeziku u Zagrebu u 1840-im i 1850-im godinama, kulturne razmjene hrvatskog kazališta i kazališta na njemačkom jeziku, posebice pod vodstvom intendanata Heinricha Börnsteina, Rudolfa Stefana i Karla Rosenschöna. Posljednji dio rada bavi periodom kasnog neoabsolutizma te političkim i kulturnim transformacijama koje su omogućile osamostaljivanje profesionalnog hrvatskog kazališta i protjerivanje kazališta na njemačkom jeziku iz Zagreba u prosincu 1860. godine.The present paper focuses on the complex social, cultural and ideological transformations which the Zagreb theatre audience has undergone between 1834 and 1860. It examines the relations between the German-speaking and the Croatian-speaking theatre and culture during this period – cultural assimilation and interrelations on the one hand and the process of the differentiation and exclusion on the other. The paper investigates the rise of the national consciousness which started in Zagreb in the 1830s with the aim to overcome the state of the cultural and linguistic immaturity, the dependence upon the German language and culture and to confine and create the own linguistic/cultural/national identity. It explores and describes the constitutional period of the Croatian-speaking theatre in the 1840s and 1850s, its dependence on the German-speaking theatre and its collaboration with the German-speaking theatre directors as Heinrich Börnstein, Rudolf Stefan and Karl Rosenschön. Subsequently and focusing on the period of the late neoabsolutism the paper examines the political and cultural circumstances which made possible to assert the Croatian culture and to abandon the German-speaking theatre from Zagreb in 1860