Development and Difficulties of the Eldercare System in Croatia

Rad analizira i sagledava karakter te posljedice reformi na području sustava skrbi za starije osobe u Hrvatskoj, stavljajući reforme u komparativnu perspektivu i prihvaćajući dosadašnje spoznaje o učincima sličnih reformi u europskim zemljama. Analiza počinje sa socijalizmom, u koji sežu počeci razvoja javnopolitičkog okvira, te se nastavlja 1990-ih, godinama koje su obilježene pluralizacijom pružatelja usluga te začecima decentralizacije, te 2000-ih do danas, obilježene godinama koje su sve većom fragmentacijom sustava te profesionalizacijom izvaninstitucionalnih oblika skrbi. Rizik ovisnosti u starijoj dobi ne dobiva potrebnu pozornost donositelja odluka. Reforme u zadnjih dvadesetak godina uglavnom nastoje obuzdati sve veće troškove skrbi za starije osobe te smanjiti ulogu države, a ogledaju se u uvođenju elemenata tržišta u proces pružanja skrbi, rastućoj individualizaciji i profesionalizaciji skrbi. Sustav skrbi za starije osobe neuspješno se nosi sa sve većim potrebama za uslugama dugotrajne skrbi te ostaje rezidualnog karaktera, fragmentiran i organiziran po principima sustava socijalne skrbi. Buduće reforme morat će ozbiljnije promisliti o dugoročnoj održivosti sustava, posebice o održivim rješenjima financiranja dugotrajne skrbi.The paper analyses and considers the character and consequences of reforms in the eldercare system in Croatia, putting reforms in comparative perspective and taking into account the existing knowledge on the effects of similar reforms in European countries. The analysis begins with the period of socialism when the eldercare policy started to develop and continues through the 1990s marked by pluralization of service providers and the beginnings of decentralization, and the period of the 2000s until today marked by growing fragmentation of the system and the professionalization of non-institutional forms of care. The social risk of dependence in older age does not have the necessary attention of policymakers. Reforms of the past twenty years aimed at cost-containment in the eldercare system and the reduced role of the state, and were reflected in marketization, individualisation and professionalization of care. The eldercare system failed to cope with the growing demand for services and remains of residual character, fragmented and characterized by social assistance orientation. Future reforms will have to seriously address the sustainability of the eldercare system, in particular sustainable solutions of financing long-term care