Sociološki portret mladih znanstvenika

Knjiga obuhvaća tri studije temeljene na rezultatima dosadašnjih empirijskih istraživanja hrvatskog znanstvenog potencijala, prije svega istraživanja iz 1998. godine na uzorku od 840 ispitanika koji predstavlja polovicu tadašnje hrvatske populacije mladih znanstvenika i istraživača. Ovdje se analiza rezultata tog istraživanja objavljena u prethodnoj knjizi autorice i njezinih suradnika produbljuje i proširuje novim empirijskim studijama. Prva studija ispituje činioce znanstvene produktivnosti mladih istraživača, čime se htjelo steći dublji uvid u odnos društvene organizacije znanosti i znanstvene proizvodnje. Zanimalo nas je koja profesionalna i socijalna obilježja mladih, osobito ona što su pokazatelji njihovog položaja i uloge u socijalnom sustavu znanosti /social system of science/, najbolje objašnjavaju svekoliku karijernu i petogodišnju znanstvenu produktivnost. Najvažniji rezultati tih analiza su slijedeći: Prvo. Dogradnja skupa demografskih, socijalizacijskih, kvalifikacijskih, organizacijskih i vratarskih prediktora /gatekeepnig predictors/ produktivnosti osigurala je još bolje objašnjenje znanstvene produkcije mladih istraživača kad se ona usporedi s produktivnošću istraživačke populacije i istaknutih znanstvenika, posebno. Nađeno je da sudjelovanje mladih u radu inozemnih znanstvenih skupova najviše doprinosi objašnjenju njihove znanstvene produktivnosti u oba vremenska raspona. Doprinos ove profesionalne aktivnosti mladih znanstvenika najvećma ovisi o društvenoj organizaciji znanosti, o položaju mladih u znanstvenim ustanovama, o uvođenju u znanstveni rad, o rutinskim ili istraživački zahtjevnijim poslovima na kojima rade, o mogućnostima da kao (ko)autori surađuju u pripremi priloga /papers/ za skupove. Bez ovakve institucijske podrške i istraživačkog angažmana mladih nezamisliva je ikakva, a nekmoli u međunarodnim okvirima prihvatljiva i važna znanstvena proizvodnja. Drugo. Usporedba prediktora produktivnosti istraživačkog podmlatka uoči tranzicije 1990. i 1998. godine pokazuje da su znanstveni skupovi - u prvom ispitivanju domaći, a u drugom inozemni - bili i ostali najstimulativniji organizacijski način pomoću kojeg mladi ljudi mogu znanstvenoj javnosti podastrijeti svoje istraživačke rezultate. Nažalost, u tom je periodu smanjen broj projekata na kojima su ispitanici radili, a smanjen je i utjecaj te istraživačke aktivnosti na sve oblike njihove znanstvene produkcije. Dugoročno gledano radi se o zabrinjavajućoj tendenciji budući da su istraživački projekti temelj novih znanstvenih spoznaja. Treće. Znanstvena područja karakteriziraju osebujne strukture činilaca znanstvene produkcije istraživača. Znanstveni skupovi kao glavna mogućnost prezentacije prvih radova su ključni faktor produktivnosti u tehničko-tehnološkim /engineering and technologyl/ znanostima. Produktivnost mladih medicinara i prirodnjaka najsnažnije oblikuju njihove recenzentske uloge. Društvene i humanističke znanosti ne razvijaju nijedan od spomenutih determinističkih tipova, a znanstveni stupanj najbolje, mada u puno manjoj mjeri, objašnjava produktivnost mladih. Potonji nalaz potvrđuje davno istaknutu presudnu važnost doktorata u socijalizaciji početnika u nerestriktivnim znanstvenim poljima (Whitley, 1977). U kakvom su odnosu dobiveni rezultati sa širim sociološkim objašnjenjima odnosa dobi i znanstvene produktivnosti i s tumačenjima činilaca i naravi znanstvene proizvodnje općenito? Čak i u dobno homogenijoj grupi kao što su mladi istraživači, nezavisan doprinos dobi istraživača njihovoj produktivnosti je značajan, iako ne i znatan. To je dodatna, makar i djelomična potvrda empirijski nađene krivulje povezanosti dobi i produktivnosti koja pokazuje rast produktivnosti u prvom dijelu znanstveničke karijere sve do vrhunca znanstvene proizvodnje i početka pada u kasnijim fazama karijere i u starijoj dobi znanstvenika (Knorr i sur., 1979 ; S. Cole, !979 ; Kyvik 1988 ; Christensen i Jacomb, 1992 ; Feist i Gorman, 1998). Dalje, znanstvena se produktivnost (hrvatskog) istraživačkog podmlatka također ravna po Lotkinom zakonu, što sugerira dalekosežni zaključak da se diferencijacija u količini publikacija javlja odmah na početku znanstveničke karijere. Napokon, važan je i doprinos najširim razmatranjima spoja spoznajnih i društvenih aspekata tipičnog za razna znanstvena područja i discipline. Ti disciplinarni konteksti, kako smo vidjeli, pokreću sebi svojstvene načine znanstvene proizvodnje i mehanizame profesionalne afirmacije kojima omogućuju mladim istraživačima da izvedu istraživanja i objave rezultate. Druga je studija ciljala širem uvidu u genezu, razvoj i perspektive spolne diferencijacije u znanosti, a uključila je i posebno istraživanje spolnih razlika u socijalnom i profesionalnom profilu te u performansama hrvatskog znanstvenog podmlatka. Premda se spolna diferencijacija u povijesnoj perspektivi gledana sužava i smanjuje, osnovni je nalaz ovog rada sukladan rezultatima drugih studija i autora koji govore o univerzalnosti spolne nejednakosti (i) u znanosti (Etzkowitz i Kemelgor, 2001). Nađene su, dakako, i osobitosti spolnih obrazaca u znanosti što izviru iz hrvatskog društvenog konteksta, društvenog tretmana znanosti kao i karakteristika domaće /local/ znanstvene zajednice. Uznapredovala feminizacija znanosti u Hrvatskoj, poglavito kod mladih istraživačkih naraštaja pokazuje veću otvorenost ove profesije ženama, ali u nju češće ulaze pripadnice socijalne elite. Tomu doprinosi i manja protočnost socijalne strukture zbog pojačanog raslojavanja društva /social stratification/ kao i dugoročna društveno-ekonomska potcijenjenost znanosti koja smanjuje zanimanje mladića za znanstvenu karijeru. Spolne razlike u znanstvenom i organizacijskom miljeu istraživačkog pomlatka slijede klasične obrasce rasporeda istraživačica i istraživača po znanstvenim područjima i vrstama znanstvenih institucija. Radi se o horizontalnoj segregaciji žena u društveno-humanističkoj, medicinskoj, a donekle i u prirodoslovnoj sferi, te o njihovoj vertikalnoj segregaciji u manje prestižnim tipovima znanstvenih ustanova. Sporije napredovanje mladih žena do doktorata, upućuje na njihove slabije profesionalne performanse već na samom početku znanstvene karijere. Ta manja profesionalna uspješnost mladih istraživačica razotkriva se u analizi njihova položaja u znanstvenim organizacijama i zajednicama. Mlade znanstvenice, se rjeđe od svojih muških kolega bave najsloženijim, najkreativnijim i najzahtjevnijim poslovima ili fazama istraživanja. Povrh toga, mlade žene su zakinutiji spol u raspodjeli utjecajnih dužnosti u znanstvenim organizacijama i zajednicama, pa je njihova participacija u strukturi moći u znanosti posve marginalna. Kvalitativni podaci ili odgovori na pitanja otvorenog tipa /open-ended questions/ ispitanica o profesionalnoj i društvenoj situaciji znanstvenog podmlatka dodatno potkrepljuju kvantitativne podatke o nepovoljnijim početnim profesionalnim izgledima istraživačica. One češće izjavljuju da su u procesu profesionalne socijalizacije, tijekom znanstvenog novicijata prepuštene sebi i vlastitoj snalažljivosti, da nisu sustavno uključene u istraživački rad te da su socijalno izoliranije. Subjektivni odraz i doživljaj tog inferiornijeg profesionalnog položaja je i manje zadovoljstvo mladih žena s društvenom organizacijom znanosti o kojoj ovise i njihova znanstvena postignuća i perspektive. Mada je zabilježen opći porast produktivnosti znanstvenog podmlatka u devedesetim godinama, te da to isto vrijedi i za kretanje produktivnosti i jednog i drugog spola, nađeno je da prosječna produktivnost istraživačica i istraživača nije podjednako rasla. Dapače, došlo je do produbljivanja spolnih razlika u znanstvenoj produktivnosti istraživačkog podmlatka, jasno u korist muškaraca. Glavnim bi razlogom takvom kretanju moglo biti uvođenje kompetitivnog znanstvenog sustava koji nužno povećava spolne nejednakosti u izgledima za profesionalno postignuće i uspješnost. Radi ispitivanja činilaca produktivnosti mladih znanstvenika oba spola korišten je komparativan pristup. Pritom je provjeravana uspješnost niza, teorijski i empirijski važnih prediktorskih skupova: sociodemografskih, socijalizacijskih, kvalifikacijskih, strukturalnih tj., organizacijskih i vratarskih, te obiteljsko-materijalnih prilika ispitanika i ispitanica. Nađeno je da je njihova opća uspješnost u objašnjenju produktivnosti nejednaka, da ne objašnjavaju podjednako dobro žensku i mušku produktivnost, uključujući i njezine različite (pod)vrste. Sociodemografske, socijalizacijske te kvalifikacijske značajke istraživačkog podmlatka podjednako doprinose objašnjenju znanstvene produktivnosti žena i muškaraca. Uvođenjem strukturalnih varijabli ili značajki položaja mladih istraživača u znanstvenim organizacijama i zajednicama, dolazi i do jake spolne diferencijacije u snazi tih strukturalnih faktora. Oni bolje objašnjavaju znanstvenu produktivnost ili brojnost publikacija istraživačica nego istraživača. Prema tome, znanstvena se produktivnost žena oblikuje pod jačim utjecajem njihovog položaja u socijalnoj organizaciji znanosti nego što je to slučaj kod njihovih muških kolega. I na razini pojedinačnih prediktora produktivnosti su se manifestirale zamjetne spolne razlike. Brojnost publikacija istraživačica u najvećoj mjeri ovisi o odlasku na međunarodne znanstvene konferencije ili skupove u inozemstvu. Očito je da su objavljivački izgledi mladih žena prilično jednostrano određeni, naspram muškom podmlatku čija se znanstvena produktivnost ipak formira pod utjecajem složenijih sklopova činilaca koji uključuju znatan utjecaj znanstvene kvalificiranosti, afirmiranosti i kompetentnosti. Prema tome, glavne determinante spolnih razlika u produktivnosti izviru iz društvene organizacije znanosti, pa je naš nalaz sukladan rezultatima drugih autora koji su, primjenivši drugačiji pristup i metodologiju na drugoj znanstvenoj populaciji, došli do sličnog zaključka (Xie i Shauman, 1998 ; Etzkowitz i sur., 2000). U teorijskom pogledu činioci produktivnosti istraživačkog podmlatka pokazuju da se profesionalne pogodnosti koje početnike oba spola potiču na proizvodnju i objavljivanje manifestiraju ponajprije kao šanse za međunarodnu komunikaciju i kontakte, ali daleko jače utječu na znanstvenu produkciju mladih istraživačica negoli istraživača. Smanjenje tipičnih spolnih razlika u produktivnosti ovisi o izjednačavanju profesionalnih izgleda istraživačke mladeži. Za sada su ti izgledi još uvijek bolji za mlade znanstvenike nego za znanstvenice, čemu pogoduju sami znanstveni sustavi i procedure vrednovanja, ali i unutarnja društvena organizacija znanosti. Oko tog zaključka u najnovije su vrijeme istraživači znanosti suglasni (Etzkowitz i sur., 2000 ; Brouns, 2000 ; Fuchs i sur., 2001 ; Bagilhole, 2002). Treća studija donosi rezultate istraživanje profesionalne etike mladih istraživača, dakle njihovih profesionalnih vrijednosti, kako spoznajnih tako i socijalnih, te njihovih percepcija etičnosti svakodnevne profesionalne prakse znanosti. Taj složen pristup u empirijskom istraživanju znanstvenog etosa /ethos/, uz upotrebu istog upitnika korišten je prvi puta na uzorku eminentnih hrvatskih znanstvenika (1995). Zato su moguće međugeneracijske usporedbe vrednota znanstvenika te njihovih viđenja profesionalne svakodnevnice. Profesionalne vrijednosti mladih istraživača spajaju epistemološki realizam s naglaskom na vrijednostima objektivnosti, provjerljivosti, preciznosti te originalnosti znanstvene spoznaje /scientific knowledge/ i vrednote odgovornosti znanstvenika prema društvenoj zajednici, kolegama, studentima, naručiocima i/ili klijentima te svojoj ustanovi. Pri usporedbama etičkog kodeksa istaknutih i mladih istraživača nađeni su značajni, premda ne i veliki pomaci u relativnoj važnosti nekih kognitivnih i socijalnih standarda. Rezultati ne potkrepljuju teze o novoj istraživačkoj etici korjenito različitoj od dosadašnje akademske (Gibbons i sur., 1997 ; Ziman, 1996 ; Etzkowitz i Leydesdorf, 1998), ali pokazuju smanjenje važnosti spoznajnih standarda tipičnih za teorijska i fundamentalna istraživanja, te povećanje važnosti normi empirijskih, primjenjenih i razvojnih istraživanja /experimental develpment/. Pomaci kod socijalnih normi znanstvene profesije upućuju na to da mladi pridaju manji značaj tradicionalnim akademskim vrednotama kolegijalnosti, zajedništva i autonomije, a značajno više drže do profesionalnosti u odnosu na naručitelje istraživanja te do cirkuliranja istraživačkih informacija unutar kolegijalnih mreža. Postojanost profesionalnih vrijednosti u hrvatskoj znanstvenoj populaciji potvrđuje i vrlo slična, gotovo pa identična, struktura vrijednosti dobivena u oba istraživanja različitih znanstvenih naraštaja. Napokon, uz zajedničko jezgro profesionalnog etosa nađena je i jasna diferencijacija profesionalnih vrednota i standarda koji proizlaze iz različitih znanstvenih ili disciplinarnih konteksta. Glavne razlikujuće vrijednosne dimenzije su preciznost mjerenja, zaštita ispitanika i/ili pacijenata te novina i dostupnost istraživačkih rezultata. Prva snažno odvaja društveno-humanističko od ostalih znanstvenih područja, potvrđujući razlikovanje tvrdih i mekih znanosti. Druga će od ostalih konteksta separirati medicinske znanosti čija su istraživanja nemoguća bez učešća ispitanika i pacijenata. Treća izdvaja biotehničko područje /biotechnology/ čiji pomladak iskazuje mješavinu vrednota što akcentira originalnu iskustvenu građu, ali i zalaganje za javnost znanstvenog rada i podataka. Znanstvena etika promatrana na ravni svakodnevne profesionalne prakse nije idealna ni po ocjenama mladih znanstvenika. I ovo je istraživanje potvrdilo temeljni nalaz, inače malobrojnih, drugih studija o raskoraku između profesionalnih vrednota i prakse (Anderson, 2000). Ipak većina se profesionalnih standarda u hrvatskim znanstvenim ustanovama po ocjenama većine ispitanika uglavnom poštuje, pa ni teza o istraživačkoj etici kao ideološkoj fasadi znanstveničke profesije ne dobiva empirijsku potkrepu. Najmanje se u praksi znanstvenika realiziraju neke norme povezane s mertonovski shvaćenim zajedništvom i organiziranim skepticizmom /communality and organised scepticism/, a potom one što se tiču ispitanika i pacijenata gdje je i najmanji raskorak između ocjene njihove važnosti i praktične primjene. Nesklad između važnosti i praktičnog poštovanja je najveći upravo kod vrijednosti i/ili normi bitnih za kadrovsko obnavljanje i podmlađivanje znanosti, dakle kod osposobljavanja budućih istraživača te pripreme mladih koji već jesu u znanstvenom sustavu za uspješan istraživački rad i karijeru. Koliko ta praksa može ugrožavati uspješnu revitalizaciju ostarjelog hrvatskog istraživačkog potencijala, jedva da se mora i spominjati. Diferencijacija istraživačke etike s obzirom na znanstveni kontekst ili područje se odvija i u svakodnevnoj profesionalnoj praksi, mada je manje izražena od one na vrijednosnoj ravni. Nađene kontekstualne razlike potvrđuju polazišnu tezu po kojoj osim zajedničkih obrazaca profesionalne prakse znanstvenika, postoje i specifičnosti koje proizlaze iz socio-kognitivnih osobitosti pojedinih znanstvenih područja i skupina srodnih disciplina. Dimenzije prakse koje najjače razlikuju znanstvene kontekste izdvajaju društvene i humanističke znanosti kao područje u kojem se metrička preciznost najrjeđe primjenjuje u istraživačkoj praksi, zatim biomedicinu kao područje u kojem se najviše štuju prava ispitanika/ pacijenata, te biotehničke i tehničke znanosti kao područja s najizraženijom praksom ekološkog obzira i maksimalne profesionalnosti. Prema zapažanjima znanstvenog podmlatka, koja se ne razlikuju bitno od percepcija istaknutih znanstvenika, neetični i etički upitni postupci istraživača su dobili ispotprosječne ocjene raširenosti u hrvatskim znanstvenim ustanovama. Razmjerno su (naj)češće opažene upitne istraživačke prakse teorijskog konformizma i dogmatizma, istraživačke selektivnosti i zanemarivanja teorije. Učestalija su također i narušavanja pojedinih socijalnih normi, kao što je iskorištavanje podređenih suradnika i neprimjereno pripisivanje autorstva te zanemarivanje obrazovnih potreba studenata. Najrjeđe je ugrožavanje osnovnih prava ne-znanstvenika – ispitanika i/ili pacijenata kao i diskriminacija studenata. Utvrđene su i statistički značajne razlike između mladih i eminentnih znanstvenika u percepcijama učestalosti neetičnih i etički problematičnih ponašanja. One su rezultat različitog profesionalnog iskustva elite s vrha i podmlatka s dna znanstvene hijerarhije. Tako istaknuti istraživači bolje i više zapažaju etički upitne učinke odnosa znanstvenik-društvo te oblike ne-kognitivnog /non-cognitive/ ili socijalnog partikularizma, dočim mladi češće uočavaju izrabljivačke odnose u znanosti kojima su i sami najizloženiji, te spoznajno najštetnije postupke i prakse istraživača. Sličnost tipologija etički upitne prakse prema opažanjima znanstvene elite i podmlatka upućuje na postojanje stabilnijih obrazaca devijantnog ponašanja u domaćim znanstvenim ustanovama. Ti se trajniji obrasci prvenstveno tiču (ne)kognitivnog partikularizma i socijalne neodgovornosti i neobzirnosti znanstvenika. I etički devijantna i upitna praksa se također diferencira prema znanstvenom kontekstu. Kad se razlike promatraju kroz opće tipove etički upitnih ponašanja onda se od ostalih izdvajaju dva područja - društveno-humanističke znanosti po osobitom spoju problematičnih spoznajnih praksi /research practices/, a biomedicinske znanosti po neetičnim socijalnim praksama. Najkraće rečeno, etičnost profesionalne prakse u hrvatskim znanstvenim ustanovama u glavnim crtama ne odudara od onoga što nam je poznato iz skromnog empirijskog fundusa sociologije znanosti i znanja (Swazey i sur., 1993 ; Eastwood i sur., 1996, Tarnow, 1999). Ako su neki etički upitni postupci i ponašanja relativno rašireniji u domaćoj nego u razvijenijim znanstvenim sredinama, valja imati na umu moguće metodološke razloge tih razlika. S druge strane, nipošto se ne smije isključiti ni mogućnost da se doista radi o većoj učestalosti znanstvenog nepoštenja, što ne bi bilo začuđujuće za sustav kojeg se pokušava preoblikovati iz stadija intelektualne i socijalne uravnilovke u kompetitivni sustav s naglaskom na znanstvenoj izvrsnosti. Ova uopćavanja ipak moraju voditi računa da je izloženost svjetskim mjerilima bila puno veća u znanstvenim područjima, osobito u prirodoslovlju, s intenzivnom međunarodnom komunikacijom, ali da ni stupanj znanstvene samodovoljnosti i provincijalizacije nije bio jednak u svim zemljama. Hrvatska je znanstvena zajednica u tom pogledu bila znatno otvorenija od istočnoevropskog prosjeka