Hrvatski znanstvenici u svijetu: socijalni korijeni u prostoru i vremenu

Ovo štivo o socijalnim korijenima hrvatskih znanstveničkih (e)migracija pokriva svojim sadržajem jedno duže vremensko razdoblje. Koristeći se materijalom i tezama iz disertacije o vanjskim migracijama znanstvenika (1992.) i oslanjajući se na dva kasnija empirijska istraživanja provedena 1995. i 1998. godine, ova knjiga, uz svoj teorijski dio, objedinjuje i empirijski materijal četiriju istraživanja odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo prikupljan sve od danas već davne 1986. godine. Uvidom u odgovore ispitanika tekst seže jednim svojim dijelom i do pojedinaca koji su napuštali domovinu u drugoj polovini 20. stoljeća, uglavnom u šezdesetim i sedamdesetim godinama, a doseže i ponekog prijeratnog i ratnog emigranta. Ovdje se misli, dakako, na Drugi svjetski rat. Kao što ni dandanas nema sustavnog uvida u odljev visokoobrazovanog stanovništva iz Hrvatske, tako su i u vremenu kada je autorica tek počela raditi na istraživanjima brain draina, ili preciznije rečeno, odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo, njegov opseg i destinacija bili posve nepoznati. O drugim socijalno-strukturnim značajkama da se i ne govori. Stoga je autorica, istražujući različite aspekte naše znanstveničke emigracije, osim u prvome istraživanju 1986. godine, kada su bili ispitani hrvatski znanstvenici u inozemstvu, bila upućena uglavnom na domaću znanstveničku populaciju. Ispitivala je pritom potencijalni, ali posrednim putem i stvarni znanstvenički odljev. Koristeći takav način i takvu metodologiju morala je zanemariti uvid u egzaktne razmjere njegova obima i veličine i zadržati se na nekim sa sociološkog stanovišta i važnijim pretpostavkama. Primjerice, na socio-strukturnim karakteristikama i na motivacijskom obrascu potencijalnih ili stvarnih visokoobrazovanih emigranata, kako iz redova hrvatske znanstvene zajednice tako i onih izvan nje. Objediniti i osmisliti empirijsku građu jednog segmenta društvene stvarnosti iz vremena u kojem je cjelokupno hrvatsko društvo doživljavalo dramatične promjene nije bio nimalo jednostavan zadatak. Naime, prvo je istraživanje odljeva hrvatskih znanstvenika u inozemstvo provedeno još u doba socijalističke Jugoslavije (1986.), za drugo se prikupljala građa na samome pragu konstituiranja hrvatske države, preciznije uoči prvih višestranačkih parlamentarnih izbora, u svibnju 1990. godine, odnosno nešto prije domovinskog rata, a posljednja dva istraživanja rađena su četiri (1995.), odnosno sedam godina (1998.) nakon osamostaljenja Hrvatske. Podsjetimo da je globalni okvir spomenutih društveno-povijesnih događanja u to vrijeme bilo urušavanje socijalističkog sustava započeto padom Berlinskoga zida, tog figurativnog simbola početka tranzicijskih promjena u zemljama real-socijalističkog bloka. Pisati sociološku analizu fragmenata društvenog života u vremenu i prostoru takvog radikalnog civilizacijskog loma, kada i povijesni rakurs obrade iziskuje vremenski odmak, traži od autora (sociologa) ili poštivanje vremenske distance, ukoliko želi segment ili cjelinu društvenog realiteta zahvatiti i protumačiti u cjelini i anomiji prolaska iz jednog društvenog ustroja u drugi, ili pak upustiti se u obradu određenog predmeta još u vrijeme kada se promjene njegove pojavnosti nisu dokraja iskristalizirale. Sintezom teorijskih uvida i dostupnih empirijskih podataka autorica se je opredijelila za drugu varijantu i raspoloživi empirijski materijal o odljevu hrvatskih znanstvenika u inozemstvo pokušala uklopiti u teorijski okvir s tematikom vanjskih migracija znanstvenika. Sociološki rakurs istraživanja migracija stručnjaka, napose znanstvenika među njima, obuhvatio je stoga, uz prethodnu naznaku povijesne i teorijske dimenzije fenomena, socijalno-strukturne činioce odljeva mozgova kakvi su bili zatečeni pojedinim istraživanjem, te motivacijsku potporu ovome fenomenu ispitanu na individualnoj (subjektivnoj) razini. Relevantnost propitivanja teme znanstveničkog odljeva ostala je i danas vrlo aktualna, a ogleda se kao i prije gotovo dvadeset godina, kada se istraživanjima započelo, u nekoliko slojeva ili dimenzija. Vanjske migracije znanstvenika, iako stare koliko i sama znanost, tema su koja je u Hrvatskoj bila zanemarivana i godinama nedovoljno istraživana, a i u svjetskoj je literaturi bila uglavnom reducirana na jedan, ponajviše ekonomski (ekonomistički) aspekt. Dok su po nekim autorima i analitičarima znanstveničke migracije predstavljale dio općih migracijskih kretanja i podlijegale zakonitostima i obrascima pokretljivosti cjelokupnog stanovništva ili radno sposobnog njegovog dijela, po drugima su bile fenomen za sebe s inherentnom logikom nastanka i manifestacije. Fenomen napuštanja matične zemlje generira se u općim i posebnim uvjetima određenog društva ili lokalne sredine, ali isto tako i u individualnoj motiviranosti i aspiracijama, ambicijama i sveukupnoj sferi slobode individualnog izbora. Socijalno-strukturni činioci doprinos su društva ovome fenomenu i oni su manje više stabilni i postojani u nekom periodu u kojem je i društvo kao cjelina stabilno i postojano. Kada društvo, poput hrvatskog devedesetih, ulazi u promjenu, mijenjat će se i strukturni činioci, ali će efekti, uz one neposredne, koje izaziva sama promjena (kriza, sukob, reforma), biti vidljivi, pa i mjerljivi, tek pošto prestrukturiranje institucionalnog i civilnog društvenog okruženja bude okončano. Istraživanja socijalno-strukturnih činilaca odljeva znanstvenika, posebice istraživanja podsustavnih činilaca same znanstvene zajednice, koja su provedena 1986. i 1990. godine, ukazala su na određene potisne faktore znanstveno-institucionalnog ustroja koji je u idućoj dekadi ušao u proces tranzicije. Međutim, kako je proces prestrukturiranja i danas još uvijek u tijeku i mnogo se toga nije kvalitetno izmijenilo kako na zakonskom, tako niti na organizacijsko-institucionalnom nivou, tako se potisni faktori iz predtranzicijskog perioda još uvijek u nekoj mjeri uočavaju. Početkom devedesetih bilo je za očekivati da će na tegobnom putu općedruštvene preobrazbe koja je trebala uslijediti, a koja je u sebi potencijalno krila mnoge zamke pokušaja i pogrešaka i sve to u uvjetima ratne pauperizacije već ionako osiromašene znanstvene infrastrukture (višegodišnja nedostatna financiranost, materijalna neopremljenost, informacijska izoliranost), odlazak ljudi biti i pojačan. Motivacijski aspekt generiranja odlaska znanstvenika u inozemstvo sugerira da se u nekom stabilnijem društvenom kontekstu formiraju određeni motivacijski obrasci specifični za ovaj segment populacije, a koji su komparabilni uočenim i registriranim modelima u svjetskoj literaturi, posebice za razvijenije zemlje. Promjene u motivacijskoj strukturi znanstveničkog odljeva mogle su se očekivati u tranzicijskom periodu nakon 1990. godine. Uočene promjene u motivaciji išle su dakako u smjeru od specifičnih ka općem obrascu. Intrinzična motiviranost orijentirana na profesionalne razloge odlaska kao što su znanstveno usavršavanje, stvaralaštvo, individualno postignuće, bolji uvjeti znanstvenog rada i tomu slično, bivala je potiskivana klasično egzistencijalnim motivima odlaska. U pogoršanoj socijalnoj situaciji motivacijski obrazac preferencije profesionalnih ciljeva bio je restrukturiran prema univerzalističkom redoslijedu pobuda općih migracijskih tokova, a time i bliži motivacijskom obrascu znanstvenika (e)migranata iz kruga nerazvijenih zemalja. Proklamirana individualna sloboda kao i sloboda znanstvenog rada i stvaralaštva djelatna je kao subjektivni odgovor na konkretne vremensko-prostorne, društvene i znanstvene okolnosti i u kondicionalnom je odnosu sa socio-ekonomskim statusom koji je (tek) omogućuje. Nezaposlenost i nedostatak poželjne perspektive u širem društvenom kontekstu krajem devedesetih, bila su osnovna dva razloga zbog kojih su, prema nalazima jednog drugog istraživanja, mladi ljudi različitog društvenog i profesionalnog statusa izražavali stav da bi, u prilici da biraju, potražili svoju životnu šansu izvan granica Hrvatske. U današnjem društvenom kontekstu u kojemu zaposlenost i dalje nije normalno stanje stvari i u kojemu je za veliki dio stanovništva, a napose za njegov dobno najvitalniji dio, zaposlenost teško dostižan cilj, zabilježena sklonost čak dviju trećina zaposlenih mladih znanstvenika da napuste znanstveni poziv (68.0%) ili zemlju (63.3%) zorno pokazuje njihovo raspoloženje izazvano svojim osobnim društveno-profesionalnim položajem. Dijeleći stvarnu razinu odljeva mladih iz hrvatske znanosti od njezine potencijalne dimenzije, uočen je nerazmjer između želja i mogućnosti. Mladi bi znanstvenici napustiti znanost u većoj mjeri nego su spremni napuštati zemlju. Međutim u stvarnosti, prema posljednjem istraživanju, više ih uspijeva emigrirati nego što ih uspije pronaći drugi posao u Hrvatskoj! Pojedinci koji odlaze u inozemstvo predstavljaju kvalitetniji dio znanstveničkog podmlatka koji, i nakon odlaska, u velikoj mjeri nastavlja sa započetom znanstvenom karijerom. Većina nezadovoljnika koji bi napustili znanstveni poziv, što im zbog visoke nezaposlenosti u zemlji ne polazi za rukom, ostaju i dalje u znanosti. Ako budu primorani u njoj i o(p)stati, morati će, usprkos visokom stupnju nezadovoljstva, konformirati se s pooštrenim zahtjevima i kriterijima znanstvenog napredovanja. Sukladno takvom odvijanju stvari, znanstveni će korpus s vremenom formalno postajati sve kvalificiraniji, no hoće li biti i stvarno kvalitetan, upitno je s obzirom na činjenicu da će se u marginaliziranoj i slabo vrednovanoj znanosti na taj način zaticati sve više pojedinaca koji su ostali iz nužde - bez autentične motiviranosti za znanstveni rad. Uspoređujući četiri dominantna razloga zbog kojih su mladi znanstvenici tijekom devedesetih bili ponukani razmišljati o odlasku iz Hrvatske - neposredno prije početka tranzicijskih promjena 1990. godine i osam godina kasnije (1998.), uočena je jedna značajna promjena. Ekonomski su razlozi izbili na prvo mjesto. Druga vidljiva promjena dogodila se je na razini društvenih, ekonomskih i političkih prilika u zemlji koje su, unatoč relevantnosti za još uvijek visokih 57% ispitanika, 1998. godine izostale kao push faktor među četiri najdominantnija razloga odlasku. Njihovo mjesto u hijerarhiji zauzeo je tada iznimno loš položaj znanosti i znanstvenika u hrvatskom društvu. Bolji uvjeti znanstveno-istraživačkog rada i karijerne uspješnosti u drugoj sredini ostali su pri vrhu motivacijskog obrasca emigriranja mladih u oba spomenuta vremenska presjeka. Najmanje važnima pri mogućoj odluci o emigriranju pokazali su se, i u prvom i u drugom istraživanju, sukobi na poslu, obiteljski razlozi i želja za promjenom cjelokupnog načina života. Analizirajući sklonost mladih hrvatskih znanstvenika prema emigriranju uočeno je također da se unatoč još uvijek vrlo visokim vrijednostima, opseg sklonosti odlasku ipak smanjio između 1990. i 1998. godine. Opao je od visokih 90.4% na spomenutih 63.3%. Odljev stanovništva ili određenog socio-profesionalnog segmenta jedne zemlje, pa tako i mladih hrvatskih znanstvenika, moguće je pratiti, registrirati i istraživati osim na potencijalnoj, i na ostvarenoj razini. Svaka od ovih razina na svoj način ukazuje na ključne elemente i značajke sredine koja ih je generirala. Stvaran odljev mladih znanstvenika iz Hrvatske praćen je posredno, preko iskaza eminentnih hrvatskih znanstvenika iz 1995. godine i mladih istraživača iz 1998. godine. Iako je točan opseg stvarnog znanstveničkog odljeva nakon takve analize ostao i dalje nepoznat, utvrđena je bila snažna impregniranost hrvatske znanstveničke zajednice iskustvom njezinih članova svakodnevnim odlaženjem kolega iz neposredne radne sredine ili iz krugova iste studijske generacije. S nacionalnog stajališta hrvatski znanstvenički odljev, koji je po svojoj dobnoj strukturi u (naj)većem dijelu odljev upravo znanstveničkog podmlatka, godinama je bio prevelik za zemlju veličine jedne Hrvatske, a posebice je prema indikatorima dvaju posljednjih istraživanja (pre)velik na njezinom sadašnjem stupnju razvitka i u povijesnom trenutku vitalnih strukturnih promjena. Naslijeđeno stanje unutar hrvatske znanosti koje je godinama generiralo veliki znanstvenički odljev (siromaštvo, ekstenzivnost, egalitarizam, autarkičnost), prošlo je prve pokušaje prestrukturiranja. Rezultati, međutim, sudeći po nezadovoljstvu i još uvijek visokoj sklonosti egzodusu samih sudionika u promjenama, nisu ohrabrujući. Upotrijebi li se frazeologija i jezik političara, znanosti kao i cjelokupnom društvenom entitetu predstoji faza druge tranzicije. Principima i mjerama jedne drugačije znanstvene politike u prvom bi koraku trebalo odljev ljudi iz hrvatske znanosti obeshrabrivati barem za dio koji se odnosi na gubitak znanosti same. Napuštanje aktivnog znanstvenog rada (brain waste), događalo se ono u zemlji ili izvan nje, veći je gubitak sa stajališta znanstvene djelatnosti, od gubitka koji nastaje odlaskom ljudi u inozemne znanstvene centre. Tome cilju jedino će pomoći podizanje materijalnog standarda znanosti na stupanj koji, uz primjerene plaće djelatnika, primarno osigurava optimalnije radne i istraživačke uvjete. Poimanje ulaganja u znanost i obrazovanje kao kapitalnog ulaganja, početak je stvaranja društvenog ozračja u kome bi se s pokretanjem gospodarskog i društvenog razvitka mogao mijenjati i društveni položaj hrvatske znanosti, pa onda i društveno-profesionalni položaj samih znanstvenika