Mladi između želja i mogućnosti: položaj, problemi i potrebe mladih Zagrebačke županije

Rezultati istraživanja društvenog položaja, problema i potreba mladih u Zagrebačkoj županiji pokazali su da oni u osnovi dijele sudbinu svoje generacije u Hrvatskoj. To prije svega znači da žive i sazrijevaju u društvu u kojem je započelo razdoblje demokratske konsolidacije, ali ne i potrebnog tempa gospodarskog rasta i razvoja. Otuda mladi u Zagrebačkoj županiji, kao integralnom dijelu Hrvatske, odrastaju u društvenom okruženju koje još uvijek nudi nešto više rizika i nesigurnosti nego šanse i perspektivu za bolju sadašnjost i budućnost. Na takvu situaciju mladi odgovaraju povlačenjem u privatnost i distanciranjem od gotovo svih oblika javnoga angažmana. Paralelno s time zbiva se naglašena individualizacija životnih usmjerenja, pri čemu se mladi u realizaciji svojih životnih planova ponajviše uzdaju u sebe i obiteljske resurse. Oni bi željeli snažniju društvenu potporu, ali su svjesni toga da ona izostaje, što je i jedan od razloga njihova nezadovoljstva i društvene (samo)marginalizacije. Društvena moć i socijalni kapital mladih na niskoj su razini, čemu dodatno pridonosi to što nedovoljno koriste dostupne kanale socijalne i političke promocije. Tako se na hrvatskoj javnoj sceni mladi tek sporadično pojavljuju kao relevantan društveni akter i partner nositeljima vlasti koji je sposoban artikulirati i promovirati generacijske interese. Tome svakako pridonosi činjenica da oni nisu homogena društvena grupa, jer ih pogađa socijalno raslojavanje sukladno raslojenosti cijeloga društva. Unutar populacije mladih postoje znatne razlike u socijalnom porijeklu, postignutom stupnju obrazovanja i socioprofesionalnom statusu, a dodatno i po tipu socijalizacije koju su prošli te stupnju zrelosti. Ta ih sociostrukturna obilježja diferenciraju i u pogledu sustava vrijednosti, stilova života i interesa. Takva fragmentiranost mladih ujedno otežava prevladavanje njihovih partikularnih interesa, što posljedično olakšava društveno zapostavljanje njihovih problema i interesa. Sve su to razlozi za urgentno provođenje već definirane politike prema mladima u Hrvatskoj, a čija bi uspješna realizacija trebala unaprijediti njihov ukupan društveni status – od poboljšanja kvalitete života i omogućavanja boljeg pristupa društvenim resursima (posebice obrazovnim i radnim) do stvaranja prostora za iskazivanje inovativnog i kreativnog potencijala mladih u svim područjima, a osobito u domeni kulture i javnog djelovanja. Uspješnost provedbe nacionalne politike prema mladima u velikoj mjeri ovisi o implementaciji osnovnih smjernica u programe na regionalnim i lokalnim razinama te provedbi tako razrađenih programa. Kako bi lokalni programi bili svrhoviti i jamčili da će njihova realizacija pridonijeti boljitku i mladih i lokalne sredine i cijele zemlje, nužan je uvid u stanovite specifičnosti određenih sredina i mladih koji u njima žive. Upravo rezultati ovog istraživanja trebaju poslužiti kao znanstvena podloga za koncipiranje i operacionalizaciju Županijskog programa djelovanja za mlade Zagrebačke županije. Iz niza zanimljivih i korisnih saznanja o mladima u Zagrebačkoj županiji ovdje ćemo izdvojiti najvažnije uvide koji ocrtavaju njihov položaj, probleme i potrebe. Društveni položaj mladih nije moguće ustanoviti i objasniti bez ispitivanja njihove kvalitete života. U ovom je istraživanju kvaliteta njihova života ispitana kroz strukturu obitelji, stambene prilike, radni status mladih i članova njihovih obitelji, prihode kućanstava, kvalitetu međuljudskih odnosa i dostupnost sadržaja sekundarne socijalne mreže u lokalnim zajednicama. Analize su nedvojbeno potvrdile da mlade Zagrebačke županije, poput mladih u Hrvatskoj i većini europskih zemalja, karakterizira fenomen produljene mladosti koji se ogleda u sve kasnijem osamostaljivanju, stupanju u brak i preuzimanju roditeljske uloge. Takav se trend dodatno podržava uvjetima u socijalnom okruženju mladih, što se ogleda u brojnim teškoćama s kojima se, na putu osamostaljivanja, suočavaju (npr. nezaposlenost mladih roditelja, život u skučenom stambenom prostoru ili zajednički život s roditeljima nakon osnivanja bračne zajednice i dr.). Ukratko, materijalna kvaliteta života mladih najviše ovisi o mogućnostima njihovih roditelja, a one su, prema mnogim indikatorima, uglavnom prosječne (obiteljski prihodi, financijski problemi u obitelji) ili blago iznadprosječne (veličina stambenog prostora, opremljenost stambenog prostora). Ispodprosječna materijalna kvaliteta života karakterizira desetinu mladih koji žive u uvjetima siromaštva i neprimjerenim stambenim prostorima, a dio njih je osnovalo bračnu zajednicu i ima vlastitu djecu. Utvrđeno je da poboljšanju njihovih materijalnih prilika najviše pridonosi zapošljavanje. Pritom nije osobito važno da li se mladi zapošljavaju sa završenom srednjom, višom ili visokom stručnom spremom, ali je važno da ostanu živjeti u roditeljskom domu. Dobiveni su rezultati skrenuli pozornost na manju skupinu mladih čije obitelji nisu u mogućnosti udovoljiti njihovim osnovnim i razvojnim potrebama, a koje iziskuju pojačane mjere socijalne zaštite i/ili olakšavanje pristupa tržištu rada. Ekonomski činitelji procesa osamostaljivanja mladih, naime, u brojnim su se analizama potvrdili kao okolnosti koje značajno otežavaju taj proces. Unatoč izrazitoj ovisnosti mladih o roditeljima i njihovim primanjima (radi vrlo slabe društvene potpore njihovom školovanju u obliku stipendija i slabe participacije mladih na tržištu rada u vidu povremenog zapošljavanja), gotovo trećina njih je s članovima svoje obitelji slabo povezana te ne iskazuje zadovoljstvo obiteljskim odnosima. U tom je pogledu važno naglasiti da oni koji su nezadovoljni odnosima s članovima obitelji ujedno znatno češće izražavaju nezadovoljstvo ili ravnodušnost prijateljskim odnosima, nezadovoljni su rezidencijalnim statusom, mjesto u kojem žive ocjenjuju neprivlačnim za život mladih i sa susjedima uglavnom ne komuniciraju. Drugim riječima, utvrđeno je da poboljšanje u jednom indikatoru nematerijalne kvalitete života pridonosi poboljšanju ukupnog zadovoljstva mladih. Mjestom gdje žive osobito su nezadovoljni mladi iz sjedišta općina i sela, koji svoja naselja ujedno procjenjuju neprivlačnima za život mladih. Utvrđeno je da na zadovoljstvo rezidencijalnim statusom značajno utječe mobilnost i dostupnost odgojno-obrazovnih ustanova, javnih službi i ustanova, sadržaja za provođenje slobodnoga vremena te komercijalnih i komunikacijskih usluga. Sve navedeno znatno je manje dostupno mladima iz ruralnih sredina, a određeni sadržaji nedostaju i u sjedištima općina. Prema tome, njihovu bi zadovoljstvu znatno pridonijelo omogućavanje dobre komunikacije u mreži naselja, kako bi postojeći i budući sadržaji bili dostupni svima, a ne samo onima koji žive u urbanim sredinama. Rezultati istraživanja su pokazali da u Zagrebačkoj županiji još uvijek znatno dominiraju tradicionalne obiteljske strukture (zajednički život oba roditelja i iznadprosječna zastupljenost četveročlanih i višečlanih kućanstava), što je popraćeno nižom participacijom žena na tržištu rada, bilo da se radi o samim ispitanicima ili njihovim majkama. Bjelodano je, međutim, da će s višim stupnjem urbaniziranosti svih (pa i seoskih) sredina i s višom razinom obrazovanja mladih biti sve više malobrojnih kućanstava i obitelji s malim brojem djece. Rezultati ovog istraživanja ukazali su na slabljenje fertilitetne motivacije mladih, naglašen nepovoljan doživljaj obiteljskih obveza i slabiju spremnost na edukaciju o obiteljskim vrijednostima. U tom je kontekstu važno naglasiti da obiteljske obveze znatno povoljnije doživljavaju mladi koji su osnovali bračnu zajednicu i imaju roditeljsko iskustvo. Ispitanici u pravilu smatraju kako u slučaju poremećenih međuljudskih odnosa bračni partneri trebaju potražiti stručnu pomoć, a također je naglašena svijest o privatnosti obitelji i odlukama vezanim uz osnivanje i/ili održavanje bračne zajednice. Ispitivanje obrazovnih resursa mladih u Zagrebačkoj županiji pokazalo je da oko petine njih nema kvalifikacija (većinom su to srednjoškolci), jednak je broj njih sa zanatskom/industrijskom školom, polovica ih ima četverogodišnje srednjoškolsko obrazovanje, a svega desetina akademski stupanj. Analiza je ukazala na postojanje trenda socijalne reprodukcije pri čemu mladi iz ruralnih sredina i iz obitelji nižeg društvenog statusa imaju razmjerno slabe šanse da postignu više stupnjeve obrazovanja i napreduju na socijalnoj ljestvici.. No ambicije mladih su prilično visoke jer ih gotovo dvije petine želi steći fakultetsku diplomu, a petina ne planira daljnje školovanje (među kojima je većina onih koji su već stekli željene kvalifikacije). Skoro tri petine ispitanika smatra da neće imati problema u ostvarivanju svojih obrazovnih planova, a malo više od desetine drži da će njihovo buduće obrazovanje biti popraćeno problemima. Pri tome je dvotrećinska većina ispitanika orijentirana na Zagreb kao mjesto gdje planira steći željeno obrazovanje. Najzastupljenija izvanškolska aktivnost je vezana uz sportske klubove, potom dolazi učenje stranih jezika pa plesni tečajevi. Od razloga nesudjelovanja u izvanškolskim aktivnostima, nepostojanje određenih sadržaja i izostanak želje za sudjelovanjem u ponuđenim sadržajima podjednako su zastupljeni u odgovorima ispitanika, no u tom pogledu postoje znatne razlike između pojedinih aktivnosti. Tako se pokazalo da je mladima najmanje bilo dostupno uključivanje u aktivnosti debatnih klubova, radionica za razvoj tehničkih vještina, PC/internet radionica, škole u prirodi i novinarskih radionica. Znanje stranih jezika pokazuje izrazitu usmjerenost na engleski jezik i zanemarivanje drugih svjetskih jezika, a na osnovi dobivenih rezultata se može pretpostaviti da većina mladih koliko-toliko poznaje samo jedan strani jezik. Korištenje novih tehnologija i ulazak u svijet informatike nezaobilazan je zahtjev koji stoji pred današnjom generacijom mladih. Kompetencije na tom području upotpunjavaju njihova obrazovna postignuća i postaju vještina koja povećava njihovu konkurentnost na tržištu radne snage. Prema podacima našeg istraživanja gotovo svi mladi u Zagrebačkoj županiji posjeduju i koriste mobitel, dvije trećine njih osobno računalo, a laptop svaki sedmi ispitanik. Računalo ponajviše koriste za pisanje te internet, igranje i učenje/vježbanje, a internet za surfanje, informiranje o novostima i komunikaciju (dopisivanje, chat). Otuda slijedi da je uloga računala dvojaka: s jedne strane edukativna, a s druge zabavna. No, neovisno o motivaciji za upotrebu računala, samim njegovim korištenjem mladi stječu nužne vještine za baratanje njime. Računalom se ne koristi oko četvrtine ispitanika, a glavni je razlog to što ga nemaju. Neznanje je vrlo rijedak razlog za nekorištenje računala, no intrigantno je kako svaki trinaesti ispitanik izjavljuje da ga to uopće ne zanima. Razlozi za takvu demonstraciju otpora spram informatičke tehnologije mogu biti razumljivi, ali će problemi za tu skupinu mladih vrlo vjerojatno nastati kada im se na putu da dobiju željeni posao ispriječi činjenica da ne posjeduju nužne informatičke vještine. Dobiveni rezultati upućuju na to da je stopa nezaposlenosti mladih u Zagrebačkoj županiji nešto niža nego na razini Hrvatske što ne iznenađuje, jer je riječ o regiji koja se ubraja u skupinu razvijenijih. Riziku nezaposlenosti najviše su izloženi mladi iz ruralnih sredina i nižeg socijalnog porijekla, a njima se djelomice pridružuju i mlade žene. Manje od polovice ispitanika vjeruje da su njihove šanse za zaposlenje jednake onima u drugim hrvatskim regijama, a da su bolje smatra oko trećine njih. U percipiranim razlozima nezaposlenosti mladih ekonomska situacija u cijeloj zemlji nadmoćno zauzima prvo mjesto s preko 50% odgovora iza čega slijedi nepostojanje veza i poznanstava te prevelika konkurencija s previše kvalificiranih mladih ljudi. Oko dvije trećine ispitanika izjavljuje da imaju iskustvo povremenog rada za novac, a podjednak ih broj nije radio, jer nisu mogli naći posao ili zato što nisu željeli raditi. To znači da na županijskom tržištu rada nedostaje mjesta kako za zasnivanje radnog odnosa, tako i za dobivanje povremenih poslova. Mladi drže da su najvažnije karakteristike za dobivanje dobrog posla posjedovanje komunikacijskih vještina i solidnog općeg obrazovanja (koje im omogućuje veću fleksibilnost i bolje snalaženje u novim situacijama) te znanja stranih jezika i stručnih kvalifikacija. Najpoželjnije karakteristike radnog mjesta su njegova sigurnost i visoka zarada, dok su preferirani sektori zaposlenja vlastito poduzeće/obrt i rad u javnom poduzeću. Iako je riječ o dominantno ruralnoj regiji, zanemariv bi broj mladih želio pokrenuti poljoprivrednu i/ili stočarsku proizvodnju. Ispitivanje njihove spremnosti za poduzimanje određenih aktivnosti pri traženju zaposlenja pokazalo je da im je tri puta važnije pronalaženje bilo kakvog posla u regiji nego nalaženje posla u struci bilo gdje u Hrvatskoj, a što implicira nespremnost na prostornu mobilnost. S obzirom na otežano zapošljavanje u Hrvatskoj danas, začuđuje da čak desetina mladih ne bi poduzela ništa osim pasivnog čekanja da dobiju posao. Odnos mladih prema društveno neprihvatljivim pojavama indicira visok stupanj zabrinutosti velike većine njih brojnim društvenim činiteljima rizika, osobito kada žive u urbaniziranijim naseljima. Ovaj podatak u planiranju socijalne politike ima dvojak značaj: s jedne strane ukazuje na nedovoljnu komunikaciju između mladih i službi zaduženih za sigurnost i sprječavanje društvenih rizika, a s druge strane ukazuje na neiskorišten potencijal mladih da osobno pridonesu sigurnijem okruženju. Kako se provedba socijalne politike za mlade u velikoj mjeri temelji na aktivnostima socijalnih i zdravstvenih službi te nevladinih organizacija, bitno je uočiti da s centrom za socijalnu skrb kontaktira tek svaki dvadeseti, a s nevladinim organizacijama svaki deseti ispitanik, dok su u zdravstvenom sektoru najčešće korištene usluge domova zdravlja. Uz nezaposlenost i niži stupanj obrazovanja, kao rizični činitelj u socijalizaciji mladih posebno je naglašeno konzumiranje alkohola većine njih. Ostala sredstva ovisnosti konzumira znatno manji broj ispitanika, a čini se da skupinu od 10 do 15% mladih karakteriziraju kumulativne otegotne okolnosti koje se ogledaju u oskudnim materijalnim prilikama, problemima sa zdravljem, visoko rizičnim seksualnim aktivnostima i sličnom. Na razini primarne prevencije, povećanu je pozornost potrebno posvetiti većoj skupini mladih (od desetine do dvije petine ispitanika) koja se upušta u umjereno rizične spolne odnose, konzumira duhan, izražava nedostatnu brigu za prevenciju zdravstvenih problema, izražava zabrinutost zbog društvenih činitelja rizika te iskazuje potrebu za psihološkim savjetovanjem, pomoći u stjecanju radnih navika i socijalnoj integraciji. Istraživanjem je također utvrđena nedostatna integriranost osoba s invaliditetom u različite socijalne skupine, ali je uočen i zadovoljavajući potencijal mladih koji bi, uz potporu zajednice, mogao pomoći realizaciji mjera usmjerenih boljoj socijalnoj integraciji mladih s invaliditetom. Prema rezultatima ovoga istraživanja, mladi u Zagrebačkoj županiji nešto su manje zainteresirani za politički život i generacijsko povezivanje nego mladi u cijeloj Hrvatskoj, a posebice su suzdržani u iskazivanju svojih političkih (stranačkih) opredjeljenja. Među problemima svoje generacije najviše ističu nezaposlenost i nizak životni standard te nedostatak životne perspektive, a zatim pojave alkoholizma i narkomanije. S druge strane, najmanje ih tište odlazak mladih stručnjaka u inozemstvo i nedovoljno sudjelovanje mladih u društvenim i političkim poslovima. Kao potencijalno najdjelotvornije mjere za rješavanje problema mladih ističu osiguravanje jednakosti šansi u obrazovanju i zapošljavanju, uvođenje strogih kazni za raspačavanje droga, osiguravanje sudjelovanja mladih u procesu odlučivanja i prilagodbu sekundarnog i tercijarnog obrazovanja novim životnim potrebama. Najodgovornijim akterima u rješavanju postojećih problema mladih ispitanici smatraju roditelje, same sebe (odnosno mlade), Vladu i obrazovni sustav. Javni angažman mladih Zagrebačke županije općenito je na niskoj razini, jer ih dvije trećine nije uključeno niti u jednu udrugu ili skupinu. Najviše ispitanika sklono je sportskim i kulturno-umjetničkim aktivnostima, a njihova participacija u ostalim nevladinim organizacijama tek je simbolična. Pri tome se mladi ponašaju pragmatično i racionalno, jer se udrugama prvenstveno pridružuju radi zadovoljavanja vlastitih interesa ili stjecanja novih znanja i vještina. Vlastiti utjecaj na važne odluke ispitanici procjenjuju realno, pa ga kao značajan navode u krugu obitelji i prijatelja, a kao beznačajan u društvenom i političkom životu lokalne sredine i osobito cijele zemlje. Unatoč tome, većina ih nije ni zadovoljna ni nezadovoljna uključenošću mladih u društveni i politički život, trećina ih je nezadovoljna, a desetina zadovoljna. Ispitanici se slažu da su za političku neaktivnost mladih podjednako odgovorni i sami mladi zbog svojih stavova spram politike kao i politički i društveni akteri, koji mladima ne poklanjaju dovoljno povjerenja. Istodobno se ne slažu s time da su mladi nedovoljno kompetentni ili da je potpuno prirodno da se samo stariji bave politikom. Većina mladih spremna je sudjelovati samo u glasovanju na izborima i potpisivanju peticija, dok su najmanje voljni kontaktirati s političkim akterima i financijski podupirati rad političkih stranaka. Najpoticajnijim mjerama za stimuliranje njihova aktivnog sudjelovanja u društvu smatraju osnivanje klubova mladih i uzimanje u obzir njihova mišljenja pri donošenju odluka, a najmanje drže potrebnim smanjenje dobi za dobivanje aktivnog biračkog prava. Važnim akterima za poticanje mladih na javni angažman drže obitelj i prijatelje, obrazovni sustav, televiziju i udruge mladih, dok minimalno ističu potencijalnu mobilizirajuću ulogu raznih političkih aktera. Dobiveni rezultati pokazali su da je latentna spremnost mladih za sudjelovanje u raznim društvenim i političkim akcijama primjetno veća nego što je njihova stvarna participacija. Iz toga slijedi da u njihovoj neposrednoj i široj okolini postoje određene okolnosti koje destimuliraju aktiviranje postojećeg građanskog potencijala mladih, ali zasigurno dio odgovornosti leži i na socijalizacijskom procesu. U tom kontekstu svakako treba apostrofirati roditelje, obrazovne ustanove i medije kao socijalizacijske agense koji ih mogu najviše mobilizirati. Roditeljski dom je mjesto gdje se od najranije dobi pojedinci mogu učiti demokratskom tipu ponašanja, a škola je mjesto gdje se to može nastaviti uz edukativne sadržaje – prije svega kroz adekvatno osmišljen predmet obrazovanja za demokraciju ili građanskog obrazovanja - koji će mlade osposobiti za razumijevanje demokratskih pravila i prakticiranje demokratskog ponašanja. Svakako bi koristilo i da masovni mediji senzacionalistički pristup zamijene promoviranjem mlade generacije kao važnog društvenog resursa i subjekta – drugim riječima, umjesto pothranjivanja moralne panike oko ekscesnih zbivanja među nekim manjim skupinama mladih, dio medijskog prostora bi trebalo prepustiti samim mladima kao autentičnim glasnogovornicima svoje generacije. Na taj bi se način bar djelomice prevladao paternalistički odnos društva prema mladima i stvorio prostor za autonomnu artikulaciju vlastitih interesa te, posljedično, samoorganizaciju u cilju ostvarivanja generacijskih interesa i potreba. Istodobno, mladi su skloni neobvezatnom uključivanju u različite aktivnosti, zainteresirani su za pomoć vlastitoj zajednici ili svojim sugrađanima. Stoga su društvene mreže koje čine civilno društvo način da se mladi uključe u svoje zajednice, da realiziraju neke svoje interese i potencijale te da profitiraju novim znanjima, vještinama i iskustvima koja će se pozitivno vrednovati i u obrazovnom sustavu i u svijetu rada. Naglašena nezainteresiranost mladih prisutna je i kada se radi o nekim oblicima političke aktivnosti u njihovoj lokalnoj zajednici. Tako čak tri četvrtine mladih u Zagrebačkoj županiji nije nikada kontaktiralo nijednog predstavnika svoje mjesne vlasti, niti je to učinio netko iz kruga njihove obitelji, a preostala četvrtina ispitanika je to učinila jedanput ili u više navrata. Također, gotovo tri od četiri ispitanika misle da njihove lokalne službe nisu spremne pružiti potrebnu pomoć pri rješavanju nekog lokalnog problema, ili su to spremne učiniti samo iznimno, dok nešto više od trećine vjeruje da su lokalne javne službe ipak spremne za pomoć. Ovi, kao i prethodni podaci, indikator su nepovjerenja mladih (i ostalih građana) prema svojim lokalnim javnim službama, što znatno umanjuje njihovu motivaciju da se aktivnije uključe u društveni i politički život zajednice. Rezultati ispitivanja osobnog angažmana mladih na rješavanju problema u mjestu u kojem žive na tragu su prethodnih uvida. Ponovno se tri četvrtine ispitanika nije nikada osobno angažiralo u lokalnoj zajednici, a ostali su to učinili jedanput ili u više navrata. No, zato je njihova spremnost za uključivanje u neku vrstu volonterskog rada u lokalnoj zajednici, kao što su pomoć starijima, osobama s invaliditetom, rad s djecom, zaštita i uređenje okoliša i slično mnogostruko veća nego spremnost na kontakt s predstavnicima mjesne vlasti ili na osobni angažman u lokalnoj zajednici na rješavanju nekog problema. Konkretnije rečeno, samo svaki peti ispitanik nije spreman volontirati, dok je podjednak broj mladih sasvim spremno volontirati, ili s time u vezi nema izgrađen stav. Stoga je zaključak o javnom angažmanu mladih dvojak: s jedne strane, mladi u Zagrebačkoj županiji izrazito su inertni i pasivni kada je riječ o osobnom angažmanu u nekim aktivnostima političke naravi. To je zacijelo rezultat n