Pravo izbjeglica na obrazovanje i njegovo provođenje u praksi: studija slučaja

Svakim danom svjedoci smo vijesti o prisilnom raseljavanju ljudi iz ratom zahvaćenih zemalja. Izbjeglice su ljudi prisiljeni na bijeg zbog oružanih sukoba u svojoj domovini ili progonjeni iz svoje zemlje zbog vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkim stavovima, stoga zahtijevaju posebnu zaštitu međunarodne zajednice. Stotine tisuća djece danas živi u izbjegličkim kampovima ili azilima dok su njihova sigurnost i nesmetan psihosocijalni razvoj narušeni, a obrazovanje nasilno prekinuto. Za zdrav i nesmetan kognitivni i emocionalni razvoj djece i mladih potrebna je integracija u sigurno okruženje i mnogobrojne prilike za učenje. Obrazovanje nedvojbeno pruža mogućnost obnove života djece izbjeglica kroz socijalnu interakciju i stjecanje znanja i iskustva za njihov budući život. Obrazovanje predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava i preduvjet je za ostvarenje mnogih drugih prava. Kao takvo definirano je u gotovo svim relevantnim međunarodnim i domaćim dokumenatima. Ostvarivanje prava na obrazovanje preduvjet je unapređenja kvalitete života djece izbjeglica. U ovome se radu izlaže studija slučaja o provođenju prava na obrazovanje izbjeglica u hrvatskoj praksi. Provođenje prava na obrazovanje izbjeglica analizira se prema pristupu Katarine Tomaševski (2001) u kojemu se navode četiri dimenzije toga prava: raspoloživost, dostupnost, prihvatljivost i prilagodljivost. Cilj ovoga rada je prikazati razvoj međunarodnopravne zaštite izbjeglica, analizirati aktualno stanje obrazovanja izbjeglica u svijetu i ukazati na nedostatke provođenja prava na obrazovanje izbjeglica u praksi. U zaključku se pozornost usmjerava na potrebu izgradnje kulture mira temeljne na povezivanju globalnog, interkulturalnog, građanskog i mirovnog obrazovanja