Župna crkva Pohoda Bl. Djevice Marije u Siraču

Crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji zabilježena je u Siraču (Zirchu) u arhiđakonatu Svetačje od 1334. godine. Godine 1542. mjesto i utvrdu nad njim zaposjeli su osmanski vojnici i smjestili u njima jake obrambene snage na granici Slavonije prema Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Osmanska je vojska na uzmaku pred carskim trupama zapalila 1691. godine utvrdu i podgrađe. U tim je ratnim sukobima stara crkva bila porušena, stanovništvo dijelom izbjeglo a dijelom novodoseljeno, pa su sljedeća dva stoljeca sirački vjernici odlazili u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pakrac (dovršena 1764.), a potom u bližu crkvu sv. Ivana Krstitelja u Badljevini (građena 1756. - 1770.). Sadašnju župnu crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije sagradio je 1906. – 1907. godine Stjepan Golubić, graditelj iz Pakraca. Odabir neorenesansnog stila za siračku crkvu nije iznenađujući obzirom na to da je Golubić sudjelovao na obnovi Saborne crkve Sv. Trojice u Pakracu prema Bolléovim nacrtima, a Bolléov se utjecaj prepoznaje i u korištenju arhitektonske dekoracije. Glavni oltar potpisano je djelo Ferdinanda Stuflessera, datirano 1907. godine, a njegove su također i propovjedaonica i krstionica, koja u polju kartuše ima ugravirano ime donatora i godinu 1908. Crkvu je oslikao Marko Antonini (potpis i datacija 1908.). Zbog nedostatka novca rad na opremi crkve je zastao, no prema Stuflesserovim nacrtima klupe, okvire za postaje Križnog puta i ispovjedaonice izradio je stolar Pardus is Pakraca, najvjerojatnije neposredno uoči Prvog svjetskog rata. Crkva u Siraču nastala je u jednom dahu što, uz činjenicu da su zabilježeni ili potpisani umjetnici i majstori koji se u njoj javljaju, zavrijeđuje izlazak iz potpune anonimnosti u dosadašnjoj povijesno-umjetničkoj literaturi