Barokni oltari i crkveni namještaj u katedrali sv. Terezije Avilske u Požegi

Razdoblje baroka, a osobito XVIII. stoljeće, za kontinentalnu je Hrvatsku značilo razdoblje obnove na svim društvenim aspektima. Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Slavonija je, zajedno sa Srijemom, vraćena Hrvatskoj zahvaljujući osloboditeljskoj vojsci Habsburške Monarhije. Kanonske vizitacije toga doba svjedoče o iznimno lošem stanju oslobođenog prostora, koji se u kratkom vremenu obnovio u potpunosti. Nakon osmanske vlasti požeško stanovništvo isprva trpi loše prilike, obzirom na to da su Osmanlije protjerani, a dio poturčenog stanovništva odlazi iz grada i okolice, no dolazak isusovaca u Požegu i okolicu te jačanje djelatnosti mjesnih franjevaca, uzdigli su u kratkom roku Požegu u urbanu katoličku sredinu. Porast stanovništva i razvitak gospodarstva uzdrmala je kuga koja se u Požegi pojavila 1739. godine, no Požega se ubrzo nakon toga oporavlja. Upravo u tim prosperitetnim vremenima, a prosperitet je bio uvjetovan obnavljanjem stare Požeške županije 1745. godine i proglašenjem Požege slobodnim kraljevskim gradom 1765. godine, stvara se potreba za obnovom stare požeške župe i gradnjom monumentalne župne crkve posvećene sv. Tereziji Avilskoj. Spomenuta biskupska ličnost Franje Baltazara Thauszyja, ambicioznog i vrijednog prelata koji uz kraljičinu pomoć definira novo, barokno žarište srednjovjekovnog grada, naručujući nacrt za crkvu nama nepoznatog arhitekta, a očigledno iz bečkog kruga, tj. školovanog u krugu najpoznatijih bečkih baroknih arhitekata. Katarina Horvat-Levaj (2004.) na temelju detaljne analize tlocrta, arhitektonskih elemenata poput zvonika i dekoracije sužava prostor mogućeg podrijetla arhitekta današnje požeške katedrale na bečko-štajerski prostor (Franz Anton Pilgram ili Josef Hoffer). Kada je riječ o crkvenom inventaru, konkretno o oltarima i propovjedaonici, također je moguće pretpostaviti dva moguća rješenja njihova podrijetla: glavni, štukomramorni oltar uspoređen je s drugim štukomramornim oltarima na prostoru sjeverne Hrvatske, i to na temelju članka Vlaste Zajec (2011.) koja ih dovodi u vezu s ljubljanskom radionicom štukatera Josefa Göbhardta (na temelju oblikovanja oltarne strukture, arhitektonskih detalja, pozlate na njima te rasporedu i broju kipova na oltaru). Bočni oltari su drvene građe i karakteristične smeđe polikromije s pozlaćenom rocaillenom i vegetabilnom motivikom, što je karakteristično za bečki krug (slični stil je prisutan i na kutjevačkom oltaru i na oltarima u Osijeku), a što dodatno potvrđuju oltarne pale (poznato je da su naručene u Beču, ali autor nam je također nepoznat). Ako uzmemo u obzir da Katarina Horvat-Levaj pretpostavlja bečko-štajerski krug povezan s gradnjom crkve, istom bi se krugu – uz oltarne pale – mogao približiti i dio njezine opreme (prije svega bočni oltari i propovjedaonica). U svakom slučaju, crkva je, zajedno s inventarom, ikonografski (i umjetnički) odraz vladavine Marije Terezije, što se pak možda najbolje manifestira u sadržaju oltarnih pala te stilskim karakteristikama dijela opreme. (Iz Zaključka.