Računalno posredovana komunikacija i kolektivna akcija

U ovom se radu iznose problemi kolektivne akcije u kontekstu suvremenog umreženog društva te preispituje primjenjivost tradicionalnih pristupa kolektivnog djelovanja na oblike koji se danas javljaju. U prvom dijelu rada iznijete su osnovne postavke tradicionalne teorije kolektivne akcije s osloncem na teoriju Mancura Olsona. Njegova teorija polazi od racionalnog pojedinca koji se trudi maksimizirati vlastiti interes. Uz njegovu teoriju u analizi kolektivene akcije nezaobilazna je i teorija javnih dobara koja objašnjava uvjete o kojima ovisi uspješnost neke takve akcije. U sklopu toga, objašnjeni su pojmovi „free-ridinga“ te zatvorenikova dilema, model preuzet iz teorije igara kojim se objašnjava kako dolazi do suradnje ili nesuradnje između aktera. U suvremenom okružju informacijsko-komunikacijskih tehnologija pojavili su se neki novi oblici kolektivnog djelovanja, nezamislivi bez globalne umreženosti i računalno-posredovane komunikacije, poput masovne kolaboracije i dijeljenja, koji okupljaju milijune učesnika diljem svijeta. Wikipedia, najveća enciklopedija u povijesti civilizacije, nastala masovnom kolaboracijom, u ovom radu poslužila je kao reprezentativni primjer kolektivnog djelovanja umreženog društva. Na njenom primjeru opisan je i značaj konstrukata klasične teorije za uspjeh takvog tipa kolektivnog djelovanja poput „free-ridinga“, uloga veličine grupe i vodstva, motiva za sudjelovanje i selektivnih poticaja. Treći oblik kolektivne akcije u umreženom društvu, društveni pokreti, dobili su svoje internetske pandane, koji egzistiraju samo virtualno, ili kao što je slučaj u najvećem broju primjera, računalno posredovana komunikacija i Internet koriste se kako bi se povećao uspjeh tih akcija. Računalno posredovana komunikacija i globalna umreženost umanjili su troškove koordinacije, komunikacije i participacije u kolektivnom djelovanju, što je glavni razlog uspjeha novih oblika kolektivne akcije. Upravo zbog tih brojnih promjena, pokušaji primjene klasične teorije kolektivne akcije pokazuje da je, za proučavanje novih oblika kolektivne akcije, potrebno rekonceptualizirati tu teoriju