Kriza i otpornost su dvije, naizgled, teže pomirljive stvarnosti koje se u različitim društveno-kultnurnim kontekstima često razlučuje na dvojake načine. No, te su stvarnosti za svaku ljudsku zajednicu s jedne strane neizbježne, a s druge strane, do neke mjere i neodvojive. Kriza, kao istinski neizbježna stvarnost, može i treba poslužiti i kao izvorište izgradnje novih oblika otpornosti pojedinaca i zajednica. Crkva se, kao sasvim specifična forma interpersonalne organizacije, u suvremenom kontekstu treba više pozabaviti takvim načinom odnosa prema kriznim situacijama. Kako bi to bilo moguće, nužno je u konkretnom pastoralnom djelovanju uobličavati pristupe prožete dinamizmima odgovarajuće otpornosti u kriznim prilikama. Ovaj je rad posveće...