Princeza

Pritisnula je kvaku. Vrata su bila otključana. Ušla je.Trenutak je bio slojevit i zamršen, gotovo kao bajka, ali gdje su bila tri medvjeda? Bili su gore, lajali. Zar medvjedi laju? Ne, ali psi laju, i o tome se tu radilo, psi su lajali i grebli svojim sjajnim crnim noktima – kandžama? – po zatvorenim vratima na vrhu stepeništa, koje je bilo tapecirano i prekriveno blagim, poznatim sjenama raznih predmeta u prigušenom svjetlu lampe iza kauča koji se nalazio samo par metara od nje. Na kauču su bili jastuci, cijela flotila jastuka, i dvije fotelje s oba krila, stolić, police za knjige, crna mrcina od TV-a postavljena na zid nasuprot nje. Kad se pomaknula, a pomaknula se samo koračić ili dva u sobu – šuljala se, to je radila, šuljala se – u ekranu TV-a pojavio se njezin odraz, previše nejasan da bi ga se moglo razaznati.Neki se glas možda čuo iz sobe na vrhu stepenica – „Cameron, jesi to ti? Halo? Ima li koga?” – ali izgubio se u lavežu, uostalom, nije se mogao odnositi na nju, jer ona se ne zove Cameron i nije bila ondje, zar ne? Još je bila na zabavi, na roš-ti-lju na koji je nabasala ovog lijepog, bezbrižnog blagdanskog popodneva, koje se, dok nije obraćala pozornost na detalje, nekako pretvorilo u noć. U desnoj je ruci držala plastičnu vrećicu u kojoj su bila rebarca prelivena ljepljivim crvenim umakom, dva klipa kukuruza još uvijek zamotana u pocrnjelu foliju u kojoj su se pekla na roštilju, posudica napunjena nečim što je izgledalo kao salata od krumpira i desert, puno deserta: dva komada torte Napoleon, kriška pite od višanja i šaka jagoda prelivenih čokoladom koje je sama uzela nakon što je domaćica čije je ime možda bilo Renée – podsjećala ju je na njenu majku kad je dobre volje – inzistirala da ponese nešto hrane, jer Ne znam gdje ćemo sa svim tim