Communication to the public right in EU copyright law - the question of liability

Autorska prava djelomično su harmonizirana na razini EU. Jedno od tih prava je i pravo priopćavanja javnosti. Sud Europske Unije (u daljnjem tekstu: Sud) razvio je zamjetnu sudsku praksu ovom pravu. Priopćavanje javnosti sastoji se od dva elementa, „radnje priopćavanja“, i „javnosti“. Sud koristi nekoliko kriterije u utvrđivanju neovlaštene radnje priopćavanja javnosti. Neki od tih kriterija ponekad proizvode kontradiktorne rezultate i slučajevi sa sličnim činjeničnim stanjem se odlučuju koristeći drugačije kriterije. Ovaj rad analizira prednosti i mane korištenja kriterija stjecanja dobiti. Ovim kriterijem sud ispituje je li strana koja je počinila radnju priopćavanja javnosti bez dopuštenja imatelja prava učinila to s ciljem stjecanja dobiti, na direktan ili indirektan način. Drugi dio rada fokusiran je na sekundarnu odgovornost posrednika u radnjama priopćavanja javnosti. Analizirani su glavni kriteriji koje je Sud Europske Unije koristio za vrijeme dok je ovaj problem regulirala Direktiva o informacijskom društvu, i kako će sud tumačiti ovaj problem kad ga bude regulirala Direktiva o jedinstvenom digitalnom tržištu. Glavni kriteriji koje Sud koristi su kriterij nezaobilazne uloge posrednika u radnji priopćavanja i kriterij namjerne intervencije posrednika u radnji priopćavanja. Također, rad analizira i druge faktore, nepovezane s pravnim uređenjem ovog prava, koji doprinose neovlaštenom pristupu zaštićenim djelima. Najvažniji takvi faktori su prihod, prosječna starost populacije, i postojanje legalnih alternativa.Copyrights are partly harmonized at he EU level. One of those rights is the right of communication to the public. The Court of Justice of the European Union (hereinafter: the Court) has developed considerable case-law on the matter. Communication to the public consists of two elements, an „act of communication“ and a „public“. The Court uses a number of criteria in determining an act of communication to the public. Some of those criteria sometimes produce contradictory results, and cases with similar fact are decided using different criteria. This paper analyses the advantages and drawbacks of using the profit-making nature criterion. With this criterion, the Court examines whether the party that committed an act of communication to the public without the authorization of the relevant rightsholder did so with the expectation of financial gain, either directly or indirectly. The second part of the paper is focused on the secondary liability of intermediaries in acts of communication to the public. The chapter examines the criteria that the Court used when the Information Society Directive was in power, as well as how the Court will interpret this issue when it will be regulated by the Digital Single Market Directive. The main criteria used by the Court were the criterion of the indispensable role of the intermediary in the act of communication to the public, and the criterion of deliberate nature of the intermediary in the act. Lastly, the paper analyses other factors, not connected to the legal regulation of this right, which contribute to unauthorized access of protected works. Most important such factors are the income and population age, and the existence of legal alternatives