Interniranje talijanskih državljana iz Hrvatske i Slavonije 1915. godine

Austro-Ugarska se nakon izbijanja Prvog svjetskog rata našla u situaciji da je nezanemariv broj njenih stanovnika pripadao narodima s čijim matičnim državama je graničila i – zaratila. Slučaji Srba 1914, Talijana 1915. i Rumunja 1916. predstavljaju primjere toga. Represivne mjere usmjerene na podanike Monarhije sumnjivih nacionalnosti su u mnogočemu bile slične postupanjima sa strancima, građanima neprijateljskih država, kojih se također zatekao znatan broj u Monarhiji po izbijanju rata. No, poseban slučaj predstavljaju Talijani 1915. godine na području Kraljevine Hrvatske i Slavonije (dalje: Hrvatska i Slavonija), koji su većinom bili dugotrajno naseljeni, ali nisu svi imali ugarsko državljanstvo pa ih se u pravnom smislu tretiralo kao strance. U radu se prikazuje njihov položaj na temelju gradiva redarstvenih tijela i Zemaljske vlade u Zagrebu. Analizira se početno postupanje – zatvaranje Talijana u logore (interniranje) prema unaprijed izrađenim popisima, struktura interniranih po nekoliko kriterija na temelju reprezentativnog statističkog uzorka te naknadno popuštanje stava vlasti nakon brojnih individualnih molbi članova obitelji interniranih