Simulations of International Relations

Na početku autor daje pregled povijesnih korijena metode simulacija međunarodnih odnosa i to od vremena drevne Kine, preko ratnih igara, do pojave prvih modernih simulacija međunarodnih odnosa pedesetih godina ovog stoljeća u Sjedinjenim Državama. Slijedi definiranje sadržaja termina "simulacija međunarodnih odnosa", kao i termina koji određuju simulacijama bliska područja. Na pitanje: "Zašto simulirati?" odgovara sljedeći dio teksta koji donosi prikaz simulacije kao metode koja omogućava i unapređuje kvalitetno istraživanje međunarodnih odnosa, pomaganje pri donošenju stvarnih vanjsko-političkih odluka, obrazovanje i instruiranje studenata i vanjsko-političkih profesionalaca. U nastavku autor klasificira simulacije međunarodnih odnosa i to korištenjem najčešće kriterija klasificiranja: stupnja uključenosti čovjeka i/ili računala u izvođenje simulacije, čijim korištenjem proizlaze tri tipa; all-man, man-computer i all-computer simulacije međunarodnih odnosa. Dodatni uvid u prirodu simulacija, a kao početno kritičko sagledavanje njihovih vrijednosti, donosi prikaz prednosti i nedostataka koje karakteriziraju simulacije međunarodnih odnosa. Nastavak kritičkog sagledavanja vrijednosti simulacija donosi posljednji dio teksta koji se bavi različitim kriterijima kojima znanstvenici "mjere" vrijednost simulacija međunarodnih odnosa.The author introduces us to the survey of historical roots of the method of simulations of international relations, from ancient China and war games to the first modern international relations simulations in the USA in the 1950s. Following are the definitions of the expression "simulations of international relations" as well as terminology determined by fields similar to simulations. The answers to: "Why do we use simulations" are given in the next section, which presents a survey of simulation as a method that enables and develops the international relations research, supports foreign policy decision-making processes, education and training of students and foreign policy professionals. The author classifies international relations simulations, using the most frequent criterion: the level of inclusion of human and computer factors in the simulation, resulting in three types: all-man, man-computer and all-computer simulations. Finally, a survey of advantages and shortcomings of simulations provides an additional insight in simulations, as a critical analysis. The last part reviews various criteria of "measuring" the value of simulations