Knowledge and attitudes of nursing professionals and physicians on condition assessment of palliative patients and their families

Palijativna skrb razvila se tijekom posljednjih pet desetljeća kao međuprofesionalna specijalnost za poboljšanje kvalitete života i kvalitete skrbi za pacijente s karcinomom i njihove obitelji. Republika Hrvatska uspostavila je pravni okvir za organizacije palijativne skrbi u srpnju 2003. godine i na snagu je stupio novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Danas u svijetu postoje različiti organizacijski modeli palijativne medicine. Svi članovi tima za palijativnu skrb trebaju proći dodatnu edukaciju iz palijativne skrbi. Demografski trendovi također zahtijevaju strateško razmišljanje i planiranje za rješavanje izazova povećane potražnje za palijativnom skrbi zbog duljeg životnog vijeka i povećanih psiholoških zahtjeva, kao što su smisao života, volja za životom i prihvaćanje smrti. Neizbježno, svi umiru, a smrt je doista univerzalni zdravstveni ishod. Dok je većina rekla da bi radije bila zbrinuta i umrla kod kuće, u većini slučajeva ovaj se ishod nije ostvario. Nesklad između pacijentovih želja i stvarnosti predstavlja jaz. Nedostatak edukacijskih programa o palijativnoj skrbi za pacijente i njihove obitelji prepreka je smanjenju korištenja palijativne skrbi. Stručne smjernice za palijativnu skrb zahtijevaju da se ona primjenjuje paralelno s kurativnom skrbi od trenutka dijagnosticiranja potencijalno smrtonosne bolesti. Pretpostavke stručnjaka vezane uz palijativnu skrbi nalažu kako njena primjena dolazi usporedno s kurativnom skrbi od trenutka kada je dijagnoza neizlječive bolesti postavljena. Iako, samo 10% pacijenata umre iznenada, što govori kako palijativnu skrb treba osigurati za ostalih 90% pacijenata. Pravovremena identifikacija pacijenata koji se približavaju kraju života već se smatra izazovom u primarnoj zdravstvenoj zaštiti diljem Europe, posebno u populaciji koja nije oboljela od karcinoma, a liječnici opće prakse često izvješćuju da čekaju da pacijent bude vrlo blizu smrti prije nego što započnu razgovore o brizi za život. Prema nedavno objavljenim podacima do 2060. procjenjuje se da će 48 milijuna ljudi (47% svih smrtnih slučajeva u svijetu) umrijeti svake godine s ozbiljnim zdravstvenim problemima, a 83% tih smrti dogodit će se u zemljama s niskim i osrednjim prihodima. Palijativna skrb nastavlja rasti diljem svijeta, s naglaskom na poticanje opće palijativne skrbi u cijelom kontinuumu skrbi kao i promicanje specijalističke palijativne skrbi u okruženjima u zajednici. Kliničari bi trebali naglasiti da njihova uloga nije namijenjena zamjeni obiteljskih njegovatelja, već dopuni i potencijalnom poboljšanju postojeće podrške.According to the World Health Organization (WHO), palliative care is defined as follows: Palliative care is active, comprehensive care for patients whose disease does not respond to treatment procedures. The Republic of Croatia has the lowest level of palliative medicine development in Europe. The Republic of Croatia established a legal framework for palliative care organizations in July 2003 and the new Health Care Act came into force. Today, there are different organizational models of palliative medicine in the world. All members of the palliative care team should undergo additional training in palliative care. Demographic trends also require strategic thinking and planning to address the challenges of increased demand for palliative care due to longer lifespans and increased psychological demands, such as meaning in life, will to live and acceptance of death. Inevitably, everyone dies, and death is indeed a universal health outcome. While the majority said they would prefer to be cared for and die at home, in most cases this outcome did not materialize. The discrepancy between the patient's wishes and reality represents a gap. The lack of educational programs on palliative care for patients and their families is an obstacle to reducing the use of palliative care. Professional guidelines for palliative care require that it be applied in parallel with curative care from the moment a potentially fatal disease is diagnosed. Since only 10% of people die suddenly, this means that palliative care should be offered to the other 90%. As our palliative care system is still in development, and there are not enough funds to meet these needs, it is necessary to direct the funds to those patients whose active treatment has ended, that is, their disease is progressing rapidly despite different treatments. For the vast majority of patients, it is precisely the last twelve months of life. Timely identification of patients nearing the end of life is already seen as a challenge in primary care across Europe, particularly in the non-cancer population, with GPs often reporting that they wait until a patient is very close to death before initiating discussions about end-of-life care