Populistički odgovor na demokratski deficit

Novija literatura o populizmu uglavnom se koncentrira na nedemokratski ili antidemokratski potencijal populizma. Inspiracija i argumentacija je u pravilu sa stajališta liberalne demokracije. Drugim riječima, ideološka i obranaška. Ali novi populizam dijeli nešto s liberalizmom. To je neprijateljstvo prema državi. Populizam ne postoji. Postoje samo populizmi. Svaki je populizam sui generis, situiran u konkretne povijesne okolnosti i odgovor na njih. Studije slučaja su na dnevnom redu, a iz njih se mnogo može naučiti. Tako povijesni pogled na stari populizam pokazuje naizgled paradoksalan rezultat: tradicija populizma u, na primjer, Argentini, vodila je demokratizaciji u liberalnom smislu. Novi populizam u Zapadnoj Europi, kako istraživači u raznim zemljama argumentiraju, reakcija je na krizu demokratskog ustroja zbog otuđenosti političkih kartela elita od potreba i interesa društvenih slojeva ugroženih novim formama modernizacije. Kako ovo nezadovoljstvo kanalizirati u forme koje će očuvati bit demokracije, pluralizma i tolerancije pitanje je sad. Na kraju krajeva, načelo one man, one vote obvezuje. Autori koji mimo ideoloških sudova ovome problemu posvećuju dužnu pažnju, inzistiraju na potrebi integracije osujećenih dijelova političke zajednice u politički sustav. Nizozemski politolog Cas Mudde zgodnom je dosjetkom stavio prst na bolno mjesto: populizam je neliberalni demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam. Jaz između dobitnika i gubitnika društvenih promjena trebalo bi premostiti politikom koja gubitnike ne gura u naručje onih formi populizma koje graniče s fašizmom. Inkorporacija populističkih toposa u etablirane političke partije i njihove kartele nije lijek, već je to uzmak pred navalom populističke stihije. Problem ostaje otvoren, kako dalje? Represija, tolerancija, pluralizam ili nešto treće