RAČUNOVODSTVO DUGOTRAJNE IMOVINE NA PRAKTIČNOM PRIMJERU : završni rad

Dugotrajna imovina, kao osnova svakog poslovanja, ima nezanemariv utjecaj na financijsku poziciju poduzeća, pa tako i na sve korisnike njegovih financijskih izvještaja. Primarno se tu radi o dioničarima, kreditorima i državi, iz čega proizlazi i velik interes za promatranjem računovodstvenog priznavanja i mjerenja dugotrajne imovine te značajnijim reguliranjem poreznog tretmana. U Hrvatskoj poduzeća mogu samostalno odlučiti između metode troška i metode revalorizacije za računovodstveno mjerenje imovine nakon početnog priznavanja, vodeći se primjenjivim zakonima i standardima financijskog izvještavanja. Predmet istraživanja ovog završnog rada je računovodstveni tretman dugotrajne imovine. Teorijski pregled literature predstavlja općenit prikaz odrednica za priznavanje i mjerenje dugotrajne imovine u Republici Hrvatskoj, dok empirijski dio završnog rada prikazuje praktičnu primjenu tih odrednica na primjeru poduzeća “X” d.o.o. i analizira utjecaj odabira metode revalorizacije na njegovu bilancu i financijske pokazatelje, u odnosu na alternativnu uporabu metode troška. Poduzeće “X” d.o.o. raspolaže brojnom dugotrajnom imovinom u svrhu obavljanja turističke djelatnosti. Odlukom grupacije, za nekretnine i zemljišta, poduzeće koristi metodu revalorizacije kako bi unificiralo svoju računovodstvenu politiku s ostatkom grupacije te pojednostavnilo računovodstvene postupke. Iz rada se može zaključiti da se poduzeća rijetko opredjeljuju za metodu revalorizacije zbog činjenice da je metoda troška jednostavnija i povoljnija od metode revalorizacije. Poduzeće „X“ d.o.o. uvećalo je primjenom revalorizacije svoju aktivu za 19,822,355.25 kn, u odnosu na alternativnu primjenu metode troška te time povećalo troškove amortizacije i stvorilo odgođenu poreznu obvezu. Uočljiv je najveći učinak metode revalorizacije na financijske pokazatelje tekućeg i brzog odnosa, koeficijent financiranja i pokazatelj rentabilnosti kapitala. Navedeni pokazatelji ukazuju na problem likvidnosti, koji se dodatno povećava primjenom revalorizacije, dok se neto profitabilnost njenom primjenom smanjuje. Povećanjem aktive pokazatelji zaduženosti jedini ukazuju na povoljniju situaciju te daju naslutiti i jedan od razloga za implementaciju revalorizacije u poduzeća.Long-term assets, as the basis of any business, have a significant impact on the financial position of the company, and thus on all users of its financial statements. This is primarily regarding shareholders, creditors and the state, hence there is great interest in observing long-term asset accountancy and significant regulation of its tax treatment. In Croatia, companies can decide independently between the cost model and the revaluation model as standard policy for subsequent valuation of long-term assets, guided by applicable laws and financial reporting standards. The subject of this thesis is the accounting treatment of long-term assets. The theoretical part of the thesis is a general presentation of the criteria for asset recognition and valuation in the Republic of Croatia, while the empirical part of the thesis shows the practical application of these criteria on an example of company “X” d.o.o. and analyses the impact of the revaluation model on its balance sheet and performance indicators. The company “X” d.o.o. has a large number of long-term assets for the purpose of carrying out tourist activities. By decision of its parent group the company uses the revaluation model in order to unify its accounting policy with the rest of the group and thus simplify accounting procedures. From this thesis it can be concluded that companies rarely lean towards the revaluation model because the cost model is simpler and cheaper. The company “X” d.o.o. increased its assets by 19,822,355.25 HRK, compared to the alternative application of the cost model, and thus increased the depreciation costs and created a deferred tax liability. The highest impact of the revaluation method can be noted on the indicators of current and quick ratio, debt/capital ratio and return on equity. These indicators point to a liquidity issue, which is further increased by the application of the revaluation model, while net profitability decreases by its application. By increasing assets, the debt indicators alone point to a more favorable situation and suggest one of the reasons for implementation of the revaluation model in enterprises