The Rule of Law and Judicial Secrecy

Tajnost hrvatskog pravosuđa, posebice nedostupnost prvostupanjskih sudskih odluka, nespojiva je s vladavinom prava. Razlog zbog kojega su te odluke objavljivane sporadično i nepotpuno jest rasuđivanje koje je izloženo u jednoj hrvatskoj presudi. Njegova je srž da je sudska odluka čin volje državne vlasti, a ne dobrih razloga; posljedično tomu, može biti zanimljiva onima o čijim pravima i dužnostima ne rješava samo ako je donesena od Vrhovnoga ili barem visokog suda. To rasuđivanje može izgledati u skladu s Kantovom tvrdnjom da ne postoji pravilo kako slijediti pravilo pa je pravno rasuđivanje stvar talenta i vježbe. Protivno tom umovanju, rad dokazuje da je logika društvenog – uključujući pravnog – istraživanja prije svega traduktivna, tj. po razlozima sličnosti, suprotnosti i tim više, te dovodi do znanja koje je vjerojatno, a ne izvjesno, ali u najvećem broju slučajeva ipak dostatno. U mjeri u kojoj su izloženi dokazi valjani, sudsko rasuđivanje može biti obvezatno samo ako je u skladu s uravnoteženim javnim mnijenjem. Uravnoteženo je u tom što poštuje sudačke razloge, no također ih ispituje u svjetlu kritike dane od drugih pravnika, uključujući pravne znanstvenike. A može biti uravnoteženo samo ako i nepravnici i pravnici imaju slobodan pristup sudskim odlukama, poglavito prvostupanjskima, koje podrobno odgovaraju na činjenična, a ne samo pravna pitanja. Završne primjedbe rada otkrivaju da uobičajeni razlozi protiv objave prvostupanjskih sudskih odluka nisu ni pravni ni tehnički. Politički su. Koriste sucima i državnim odvjetnicima, tijelima koja ih imenuju i, ponajviše, javnopravnim osobama koje opterećuju hrvatsko pravosuđe svojim međusobnim sporovima koji mogu i trebaju biti rješavani izvan sudova.The paper discusses the problem of secrecy of the Croatian judiciary, most notably inaccessibility of first instance judicial decisions which is incompatible with the rule of law. A reason why the decisions are published sporadically and incompletely is the reasoning that has been stated plainly in a Croatian judgment. Its gist is that a judicial decision is an act of the will of the state power rather than of good reasons; hence it may be of interest to those whose rights and duties it does not affect only if the decision is rendered by the supreme court or at least a high court of justice. The reasoning may seem to be in accord with Kant’s dictum that there is no rule on how to follow a rule so that legal reasoning is a matter of talent and exercise. Contrary to that line of reasoning the paper argues that the logic of social - including legal - inquiry, is primarily traductive, i.e. a simili, a contrario and a fortiori, and results in knowledge that is probable rather than certain but in most cases nonetheless sufficient. To the extent the argument is that valid judicial reasoning can be binding only if it is in accord with a balanced public opinion. It is balanced in that it respects reasons given by judges but scrutinizes them in the light of criticism provided by other lawyers, including legal scholars. And it can be balanced only if non-lawyers as well as lawyers have free access to all the judicial decisions, most notably the first instance decisions, which dissect minutely points of fact as well as of law. The closing remarks of the paper reveal that common reasons to withhold the publication of first instance judicial decisions are neither legal nor technical. The reasons are political. They benefit judges and public prosecutors, agencies that appoint them and, most of all, public bodies that burden the Croatian judiciary by their disputes, which can and should be settled out of courts