Federik Grisogono vs. John Duns Scotus: Three aspects of Grisogono’s reception of Paduan Scotism (1506, 1507, 1528)

Recepciju Duns Škotove misli u djelima Federika Grisogona, a ona se ograničuje na recepciju dvaju djela Scriptum Oxoniense i Quęstiones quo[d]libetales znamenitoga Škota, što ih je 1506. priredio i objavio irski franjevac i padovanski profesor Maurice O’Fihely, treba, kako slijedi iz provedenoga istraživanja, smjestiti u tri godine: 1506, 1507. i 1528. Stoga je jednostavno provesti periodizaciju te recepcije. K tomu Grisogonov odnos prema misaonom nasljeđu Ivana Duns Škota poprima tri različita oblika. Prvu fazu određuje sâm četverostih Ad lectorem na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]libetales (1506), u kojem Zadranin, student filozofije i medicine na Sveučilištu u Padovi, upozorava čitatelja na pet Duns Škotovih knjiga koje je irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije Padovanskoga sveučilišta i već zaređeni nadbiskup Tuama, priredio za tisak 1506. godine u mletačkih tiskara Andree Torresanija i Simonea de Luere. U poanti četverostiha »Moći ćeš njedra napuniti cvijetom« (poteris flore implere sinus) Grisogono aludira na Mauricijev pridjevak Flos mundi da bi pohvalio trud i prinose priređivača pri objavljivanju dvaju Duns Škotovih djela Scriptum Oxoniense i Quęstiones quo[d]libetales. Taj je Grisogonov četverostih otisnut bar još jednom – na dekorativnoj naslovnici pariškoga izdanja Duns Škotovih Questiones quolibetales 1513. godine. U svom prvom zborniku Speculum astronomicum (1507), koji je tiskao 38 dana nakon svoje promocije za doktora filozofije i medicine (artium et medicinae doctor) Padovanskoga sveučilišta, Grisogono se poziva na Duns Škota u dvama svojim spisima. U raspravi »o plemenitosti i izvrsnosti astrologije« (de nobilitate et excellentia astrologiae), četvrtoj unutar djela Speculum astronomicum, Zadranin ističe tri važna Duns Škotova filozofema: ograničenje u Božjem nužnom djelovanju, slobodu čovjekove volje i Božje predznanje. Pri proučavanju aksiomatskoga sustava Euklidove geometrije prema izdanju Liber elementorum Euclidis (1482) koje je priredio Campano da Novara, Grisogono upućuje na Duns Škota kad prigovara dvjema Euklidovim definicijama: u dokazu da točka ne postoji i pri logičkom osporavanju definicije kruga. Grisogonova ocjena Duns Škotova umovanja bitno se mijenja u 1520-im uz jednu prirodnofilozofsku temu – tumačenje morskih mijena. U svom drugom zborniku iz 1528. godine, i to u uvodu rasprave Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris, Grisogono se ruga Duns Škotovu opisu morskih mijena u Secundus scripti Oxoniensis super Sententias (1506) istodobno kad i Plinijevu prikazu u drugoj knjizi Historia naturalis (1513): »kao miševi koji skakuću po brašnu« (ut mures super farinam saltantes). Zadranin obojici prigovara da su ‘prešutjeli’ rješenja za tri glavna problema u tumačenju morskih mijena, ali time zapravo nudi popis otvorenih problema s kojima će se suočiti u vlastitoj raspravi i za koje će ponuditi vlastita rješenja. U svojim ocjenama Plinijeva i Duns Škotova prikaza morskih mijena Grisogono očito pretjeruje, dapače ne priznaje im ni ono što izrijekom stoji u njihovim tekstovima. U uvodu svoje rasprave o morskim mijenama Grisogono još jednom spominje Plinija i Duns Škota, ali im tada pristupa različito. Plinija neopravdano prikazuje kao okretna kompilatora nedorasla ostvariti sintezu o temi koju obrađuje, a u svojoj konačnoj ocjeni Duns Škota pribjegava alegoriji koja povezuje Škotov redovnički poziv i novozavjetni prizor s Genezaretskoga jezera (Mt 14, 22–36) u kojem je vjera ribara Petra na kušnji. Izričajem »budući da nije imao cipela« Zadranin podsjeća da je Duns Škot bosonogi franjevac. S pomoću metafore »bose noge«, koje mogu i gaziti i osjetiti drače, opisuje dvojaki Duns Škotov odnos prema astrologiji – pokušaj suprotstavljanja astrologiji i odustanak od toga pokušaja. S pomoću metafore »suhom nogom« Zadranin dodjeljuje Duns Škotu neočekivanu novozavjetnu ulogu – ulogu Petra koji hoda površinom Genezaretskoga jezera prema Isusu dok vjeruje, a počinje tonuti čim posumnja, da bi je primijenio, ni manje ni više, nego na teme o moru u Duns Škotovu komentaru drugoga sveska Sentencija. Napokon, Grisogono znamenitomu Škotu pridjeljuje nadimak »otac logike« i tako ga odvaja od rimskoga prirodoslovca Plinija. Razdjelnica između Plinija i Duns Škota, kako to shvaća Zadranin školovan u Padovi i poučen o dometima škotizma na predavanjima Mauricea O’Fihelyja, leži zapravo u području logike: Plinije je neznalica u logici, a Duns Škot »otac logike«. Istraživanje Grisogonova odnosa prema Duns Škotovim zasadama u svim njegovim djelima razgranalo se u različitim smjerovima i urodilo još nekim znatnim plodovima: 1. Uz tiskane Grisogonove radove pojavljuju se tri oblika njegova imena i prezimena: na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]libetales (1506), pri prvom nastupu u književnoj republici, student filozofije i medicine Sveučilišta u Padovi predstavlja se kao Fredericus Grisogonus, pri uređivanju prvoga Grisogonova zbornika mladi urednik Marco Antonio Contarini u svojoj poslanici znamenitom Zadraninu predlaže grecizirani prezimenski lik Chrisogonus da bi istaknuo kako je Grisogono »zlatan iznutra i izvana«, tj. u svom umovanju i djelovanju, i mijenja mu ime u Federicus, tijekom rada na tom izdanju Contarini uvodi dosljednije greciziran lik prezimena Chrysogonus i primjenjuje ga na devet mjesta u knjizi uključujući naslovnicu, a to rješenje prihvaća sâm Grisogono kad tiska svoj drugi zbornik 1528. godine. 2. U arhivu Sveučilišta u Padovi, u trima zapisima uz doktorsku promociju 1507. godine, Grisogono je zabilježen u obliku Fedricus de Iadra, a u službenim spisima zadarske gradske uprave zadarski se plemić služi ablativnim likom svoga prezimena: de Grisogonis. 3. U prvim godinama svoga studija filozofije odslušao je Grisogono predavanja Pietra Pomponazzija o dvama Aristotelovim djelima De caelo i Physica, čime je stekao osnovna znanja iz Aristotelove prirodne filozofije i pripremio se za svoja kasnija istraživanja iz astronomije i prirodne filozofije. 4. Na stranicama vlastitih djela Zadranin je zabilježio tri dragocjena svjedočanstva o svojem odnosu prema prvacima grčke filozofije: jedno o Platonu, a dva o Aristotelu. U svom nastupnom predavanju na Padovanskom sveučilištu 1507. godine svoju ranu strast za matematikom, nakon što je odustao od studija prava, a prije nego je počeo studirati filozofiju i medicinu 1501. godine, opisuje ovim riječima: »Zatim sam se potpuno posvetio božanskim matematikama. Slijedio sam nauke božanskoga Platona i Pitagore.« Istodobno, u svom uvodu u Euklidove Elemente, Grisogono se služi Averroesovom metaforom kad Aristotela dvaput naziva »pravilom u prirodi« (regula in natura), čitaj: prvakom u prirodnoj filozofiji. Nakon dva desetljeća Zadranin još jasnije opisuje svoj odnos prema Aristotelu, kad u uvodu svoje rasprave Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris (1528) svjedoči: on se ne bi odvažio na tumačenje morskih mijena »da mu put nije pokazao čitav Aristotelov nauk, kao služavka astrologije, nad kojim naukom, postojano plivajući od svoje najranije mladosti, nisam prestao bdjeti.« Tim trima svjedočanstvima Zadranin očituje dvojakost u svojoj filozofskoj usmjerenosti i spisateljskom naporu: ranu privrženost Platonu i Pitagori u matematici, a trajnu oslonjenost na Aristotela u prirodnoj filozofiji. Dva Grisogonova svjedočanstva o Aristotelovu utjecaju na njegova djela dosad su bila previđena u ocjenama Grisogonove filozofske orijentacije. 5. Pri pisanju uvoda za Euklidove Elemente, koji je prerastao u raspravu Plusquam expositio (1507), Grisogono se oslanja na izdanje Liber elementorum Euclidis (1482) koje je priredio Campano de Novara. U desetom poglavlju, premda naslovljenu »O postulatima i aksiomima«, podrazumijevalo bi se Euklidovim, raspravlja samo o jednom aksiomu što ga je Campano preuzetno dodao Euklidovu sustavu aksiomā, smješta ga u granično područje matematike, logike i fizike te prihvaća Aristotelova gledišta o neprekidnini i beskonačnini za brojeve i geometrijske kolikoće. Proučavanjem Campanova Euklida stupio je Grisogono u područje filozofije matematike i logike. 6. Grisogonov četverostih na naslovnici Duns Škotovih Quęstiones quo[d]- libetales (1506) otkriva da je zadarski plemić bio upoznat sa svih pet svezaka Duns Škotovih djela koje irski franjevac Maurice O’Fihely, profesor škotističke teologije na Padovanskom sveučilištu, kani objaviti tijekom 1506. godine. Štoviše, Grisogono se na O’Fihelyjevim predavanjima i/ili u osobnim susretima s njime dobro upoznao s glavnim Duns Škotovim filozofemima, a osobito se zbližio s Duns Škotovom filozofskom teologijom. Rasprava mladoga Grisogona »o Božjoj moći« (de potentia Dei) u sveučilišnoj auli mogla bi se odnositi na Duns Škotovu sedmu svašticu kojom se propituje Božja svemogućnost iz perspektive čovjekovih spoznajnih moći. Njegovo sudjelovanje u raspravi »o neizrecivu Božjem načinu razabiranja i proizvođenja« (de eius [= Dei] inefabili modo intelligendi et producendi) gotovo sigurno se odnosi na »proizvođenja u Bogu« (productiones in Deo) kao temu druge Duns Škotove svaštice. Nastup u sveučilišnoj auli »o našoj sreći i savršenosti« (de felicitate et perfectione nostra) mogao bi se bar dijelom odnositi na Duns Škotovu 21. svašticu, koja propituje čovjekovu ‘dobru sreću’ iz perspektive pseudo-Aristotelova spisa De bona fortuna. Čak bi se i svjedočanstvo mladoga Grisogona da su ga zanimale »skrovitosti i tajne prirode« (de secretis et arcanis naturae) moglo odnositi na prirodnofilozofske teme u Duns Škotovim Quæstiones quodlibetales, osobito na poimanje mjesta u jedanaestoj svaštici i nužnost prirodnoga zakona za padanje teškoga tijela (principium determinativum ad descendendum) u šesnaestoj svaštici. Grisogono je dakle duhovno i filozofski stasao i uz Mauricea O’Fihelyja, prvaka padovanskoga škotizma. 7. Četverostihom Ad lectorem, tiskanim 1506. godine, ulazi Grisogono u hrvatsku književnu povijest kao pjesnik latinist. Štoviše, on pripada malobrojnoj skupini hrvatskih pjesnika latinista koji su svoje stihove tiskali do 1510. godine. 8. Grisogonov četverostih upućuje na svih pet Duns Škotovih knjiga koje je tijekom 1506. objavio njihov priređivač Maurice O’Fihely i u poanti odaje priznanje priređivaču aludirajući na njegov nadimak Flos Mundi. On dakle uspostavlja izravan odnos s padovanskim škotizmom početkom 16. stoljeća i pripada renesansnoj recepciji Duns Škota među Hrvatima, a time dakako i hrvatskoj filozofskoj baštini. Time se opseg hrvatske filozofske baštine proširuje za dvije nove bibliografske jedinice, naime za dva izdanja Grisogonova četverostiha, mletačko iz 1506. i pariško iz 1513. godine. 9. Zbog rasprava koje je tiskao u svojim dvama zbornicima Grisogono nije samo prvi hrvatski liječnik i prvi hrvatski glazbeni teoretik koji je tiskao vlastitu raspravu, kako je dosad bilo utvrđeno. On je ujedno prvi hrvatski matematičar, prvi hrvatski astronom/astrolog i prvi hrvatski fizičar koji je tiskao vlastitu raspravu. 10. Irski franjevac Maurice O’Fihely nije samo prvi Irac koji je priredio knjigu za tisak. On je zacijelo i prvi Irac s tiskanom vlastitom raspravom »Epithomata castigationum, conformitatum atque elucidationum in questiones Metaphysicae, De primo principio tractatum, atque Theoremata Doctoris subtilis Fratris Joannis Duns Scoti eiusdem ordinis« (1497) – opsežnim primjedbama uz tri Duns Škotova djela, koja je priredio za tisak. A Epithomata pripadaju podjednako irskoj filozofskoj i teološkoj baštini. Stoga Mauriceu O’Fihelyju pripadaju još tri prvenstva u povijesti irske kulture: prvi Irac koji je tiskao vlastito djelo, prvi irski filozof koji je tiskao vlastito djelo, prvi irski teolog koji je tiskao vlastito djelo. 11. O’Fihely zauzima istaknuto mjesto u povijesti priređivanja i izdavanja Duns Škotovih djela, ali on je svoj ustrajni urednički rad oplemenio i vlastitim djelima. Među njegova glavna autorska djela treba uvrstiti dva opsežna spisa koja spadaju u žanr ‘komentar komentara’, a pripadaju epohi prvotiska: već spomenuta »Epithomata« (1497) i logičko djelo »In quæstiones dialecticas Divi Joannis Scoti expositio accuratissima« (1500). 12. U galeriju 40 znamenitih sveučilištaraca u Sala del Quaranta (1942) u Palazzo Bo, sjedištu Padovanskoga sveučilišta, uvršteno je čak 16 studenata iz 16. stoljeća, ali nisu uvršteni ni Grisogono ni O’Fihely, premda su znanstvene spoznaje do 1930-ih to omogućavale. U ovom se članku Grisogonov četverostih Ad lectorem (1506, 1513) objavljuje u svom latinskom izvorniku i prvi put u hrvatskom prepjevu te se tumači njegovo kulturno i filozofsko značenje.The reception of Duns Scotus’s thought, confined to the reception of his two works Scriptum Oxoniense and Quęstiones quo[d]libetales edited by the Irish Franciscan and Paduan Professor Maurice O’Fihely in 1506, should, on the basis of the conducted research, be placed in the following three years: 1506, 1507 and 1528, which enables a clear periodization of that reception. In addition, Grisogono’s attitude towards the philosophical legacy of Duns Scotus features in three different forms. The first phase is determined alone by tetrastich Ad lectorem on the title page of Duns Scotus’s Quęstiones quo[d]libetales (1506), in which the Zadar-born student of philosophy and medicine at the University of Padua warns the reader about Duns Scotus’s five books which Maurice O’Fihely, professor of Scotistic theology at the Padua University and already a consecrated archbishop of Tuam, prepared for print in 1506 with the Venice printers Andrea Torresani and Simone de Luere. In the gist of the tetrastich, “You will fulfil the bosom with flowers” (poteris flore implere sinus), Grisogono alludes to O’Fihely’s nickname Flos mundi, in order to commend the endeavour and contributions of the editor. Grisogono’s tetrastich was published at least one more time – on a decorative page of the 1513 Paris edition of Duns Scotus’s Questiones quolibetales. In his first book Speculum astronomicum (1507), published 38 days after his promotion as Doctor of Philosophy and Medicine (artium et medicinae doctor) of the University of Padua, Grisogono refers to Duns Scotus in two of his writings. In the treatise “on the nobility and excellence of astrology” (de nobilitate et excellentia astrologiae), fourth within his Speculum astronomicum, the nobleman of Zadar emphasizes three important philosophemes of Duns Scotus: limitation in God’s necessary action, free will, and God’s preknowledge. While examining the axiomatic system of Euclides’s geometry according to the Liber elementorum Euclidis (1482), edited by Campano of Novara, Grisogono refers to Duns Scotus in his objections to Euclides’s two definitions: in the proof that the point does not exist and in logical disputing of the definition of circle. In the 1520s, Grisogono’s assessment of Duns Scotus’s philosophy changed fundamentally regarding a topic from natural philosophy – explanation of tides. In his second book published in 1528, in the introduction to the Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris, Grisogono ridicules Duns Scotus’s account of tides expounded in Secundus scripti Oxoniensis super Sententias (1506), at the same time as Pliny’s discussion in Book Two of the Historia naturalis (1513): “like mice jumping in flour” (ut mures super farinam saltantes). The nobleman of Zadar objects that both scholars neglected to focus on the three main problems in the explanation of tides, and in so doing actually offers a catalogue of open problems which he tackled in his own treatise and for which he submitted his own solutions. In his assessments of Pliny’s and Duns Scotus’s accounts of tides, Grisogono evidently exaggerates, as he refuses to acknowledge even what is being explicitly stated in their texts. In the introduction to his treatise on tides, Grisogono once again mentions Pliny and Duns Scotus, but he takes a different approach to each of them. Pliny is unjustly presented as skilful compiler, incompetent to develop a synthetic approach to a relevant topic, and in his final assessment of Duns Scotus he resorts to allegory, which links Scotus’s religious vocation with the New Testament pericope at the Lake of Gennesaret (Mt. 14, 22–36), in which the faith of Peter the fisherman is being tempted. By employing a syntagm “for he had no shoes,” Grisogono reminds that Duns Scotus is a barefoot Franciscan. With the metaphor of “bare foot,” treading and feeling the thorns, Grisogono describes Duns Scotus’s dual relationship towards astrology – an attempt to challenge astrology as opposed to the abandonment of this attempt. With the “dry foot” metaphor, the nobleman of Zadar attributed an unexpected New Testament role to Duns Scotus – the role of Peter who walks on the water of the Lake of Gennesaret towards Jesus, fearless and in faith, and sinks the minute he begins to doubt it, in order to apply it, no more or no less, to the topics on the sea in Duns Scotus’s commentary of the second book of Peter Lombard’s Sentences. Finally, Grisogono nicknames the famous Scot “the father of logic,” and thus separates him from the Roman natural philosopher Pliny. A clear-cut line between Pliny and Duns Scotus, according to the understanding of the Zadar nobleman educated in Padua and taught about Scotism on the lectures of Maurice O’Fihely, apparently lies in the field of logic: Pliny is ignorant in logic, while Duns Scotus is “the father of logic.” The study of Grisogono’s attitude towards the philosophical legacy of Duns Scotus has taken divergent paths, producing certain major results: 1. In Grisogono’s published works, three variants of his name and surname appear. On the title page of Duns Scotus’s Quęstiones quo[d]libetales (1506), on his first appearance in the literary republic, the student of philosophy and medicine at the University of Padua features as Fredericus Grisogonus. Young editor of Grisogono’s first book, Marco Antonio Contarini, in his epistle to the young Zadar scholar, suggests a Grecized form of his lastname Chrisogonus, with an aim to emphasize that Grisogono was “golden inside and out,” i.e., in his philosophy and work, and changes his name into Federicus. While preparing this edition, Contarini used the Grecized variant Chrysogonus on nine occasions in the book, the title page included, and that surname version was adopted by Grisogono himself in his second book in 1528. 2. In the Archives of the Padua University, in three entries of the doctoral promotion in 1507, Grisogono is recorded as Fedricus de Iadra, while in the official records of the city administration of Zadar the nobleman uses the ablative form of his last name: de Grisogonis. 3. In the first years of his study of philosophy, Grisogono listened to the lectures of Pietro Pomponazzi on Aristotle’s two works De caelo and Physica, and thus gained elementary knowledge in Aristotle’s natural philosophy, paving the path for his later research in astronomy and natural philosophy. 4. On the pages of his own works Grisogono recorded three valuable testimonies of his relationship towards major Greek philosophers: one on Plato, and two on Aristotle. In his inaugural lecture at the Padua University in 1507, his early passion for mathematics, after having abandoned the study of law, and prior to becoming a student of philosophy and medicine in 1501, he described as follows: “Then I totally dedicated myself to the divine mathematics. I followed the doctrines of the divine Plato and Pythagoras.” Simultaneously, in his introduction to Euclides’s Elements, Grisogono uses Averroes’s metaphor while referring on two occasions to Aristotle as the “rule in nature” (regula in natura), that is, a leading figure in natural philosophy. Two decades later, Grisogono provides an even clearer description of his attitude towards Aristotle, when in the introduction to his treatise Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris (1528) he states: “I would not have dared explain the tides had my path not been paved by the whole doctrine of Aristotle, as servant of astrology, over which, swimming steadfastly since my earliest childhood, I have never stopped watching.” In these three testimonies Grisogono shows the two-fold aspect of his philosophical orientation: early adherence to Plato and Pythagoras in mathematics, and lasting leaning on Aristotle in natural philosophy. Grisogono’s two testimonies of Aristotle’s influence on his works have hitherto been ignored in the assessments of Grisogono’s philosophical orientation. 5. While writing the introduction to Euclides’s Elements, which eventually developed into a treatise Plusquam expositio (1507), Grisogono leans on the edition Liber elementorum Euclidis (1482), edited by Campano of Novara. In Chapter Ten, although entitled “On postulates and axioms,” presumably those of Euclides, he discusses only one axiom which Campano had added to Euclides’s system of axioms, places it in the marginal field of mathematics, logic and physics, and accepts Aristotle’s views on the continuum and the infinite in numbers and geometrical quantities. By studying Campano’s Euclides, Grisogono entered the field of the philosophy of mathematics and logic. 6. Grisogono’s tetrastich on the title page of Duns Scotus’s Quęstiones quo[d]- libetales (1506) reveals that the nobleman of Zadar was familiar with all the five volumes of Duns Scotus’s works which Maurice O’Fihely, professor of Scotistic theology at the Padua University, was planning to publish in 1506. More importantly, on O’Fihely’s lectures Grisogono became well acquainted with Duns Scotus’s main philosophemes, and especially with Duns Scotus’s natural theology. The discussion of young Grisogono on “God’s potency” (de potentia Dei) in the university aula could be relating to Du