Change and Novelty: Early Ottoman Enlightenment?

Rad istražuje prosvjetiteljske impulse u religiji, medicini, znanosti, kulturi i arhitekturi Osmanskog Carstva tijekom razdoblja poznatog kao Era tulipana (1718.-1729.). Premda se obično uzima da prava modernizacija Bliskog Istoka započinje tanzimatskim reformama 1839. godine, ovdje se sugerira da su njima samima temelje položile velike osmanske ličnosti još u prvim desetljećima 18.stoljeća. Bitan je stoga naglasak na kontinuitetu ovih vremenskih perioda, zatomljen izvjesnim pretpostavkama što su priječile tematiziranje promjena, prilagodljivosti i usvajanja noviteta u Carstvu. Među njima svakako prednjači teza o dugoj propasti Osmanlija, a nju pak fundira dihotomija statičan Orijent – dinamičan Okcident. Takvo viđenje podrazumijeva monopol Zapada nad društvenim, kulturnim, znanstvenim i intelektualnim napretkom uopće, čiji je prečac dan upravo prosvjetiteljskim pokretom. Koristeći Eru tulipana kao okosnicu, rad predlaže rekonceptualizaciju ove ideje kao izvjesnog stanja uma namjesto vremenom i prostorom opasanog vrijednosnog sustava